Sam u kući između neplaćenih reklama
Došlo je to vrijeme reklama sa zvukom zvončića i kadrovima snijega, kojeg, da budem iskren, poslije ovogodišnjih naplavina, ne želim gledati, a vjerujem, ni mnogi od vas. Dolazi to doba godine kada će domaće televizijske kuće, što javne što privatne, natakariti one glupe uvijek u Boga iste filmove: Čudo u 34. ulici, Sam u kući i neku bajku Božića koju je producirala Baptistička crkva davnih 70-ih godina prošloga stoljeća, a dobili smo ih sinkronizirane, na dar od japanskog veleposlanstva.
Hvala, ali radije bih za Božić gledao japanski Kaze tachinu (2013.) ili američki The Iron Giant (1999.), a na Silvestrovo, prije nego odem na neki ludi party korejski New World (2013.) ili češki Muži v nadeji (2011.). No, to se sigurno neće dogoditi, a znam najmanje jedan razlog zašto. I ne, nije riječ o neplaćanju RTV pristojbe u narodu poznate kao "pretplata".
Stvar je u novcu
Ovdje, dakle, ne želim pisati o neriješenom pitanju televizijskog kanala na hrvatskom jeziku. Sve dosadašnje inicijative o ovom pitanju bile su glupavo osmišljene, nedorečene, pogrešno orijentirane i nije im zaista u cilju bilo rješavanje ovog suštinskog pitanja koje će nam kad-tad zapeti o članke na putu ka euroatlanskim integracijama. Nije ni sporno da će do rješavanja ovog pitanja doći kad konačno uđemo u eru digitalne televizije, i tada nam neće problem biti tehnička, nego financijska realizacija istoga... ali stvarno, stvarno, ne želim o tome pisati. Jer ni tada nećemo imati dobre božićne i novogodišnje filmske noći za "same u kući" i slavljenike "pod jorgan planinom".
I nije više pitanje ni urednika filmskog programa na domaćim televizijama. Nije da njima ne nedostaje znanja, obično se radi o široko obrazovanim genijalcima i vrsnim poznavateljima tzv. opće informiranosti (čitaj, opremljenima znanjem koje nigdje nije korisno osim u kvizovima na koje se, jer su uposlenici televizija, prema statutu njihovih matičnih kuća, ne smiju prijaviti).
Stvar je u novcu, kao i uvijek. Novcu kojeg nikakva promjena političkog stajališta o plaćanju RTV pristojbe neće promijeniti. O kroničnom curenju novca, kao i uvijek, u tuđe, prekogranične džepove.
Domaće TV kuće nekonkurentne
Naime, u pravilnicima domaćega regulatornog nam tijela za komunikacije, nazvanog po zloćudnoj nekontroliranoj staničnoj diobi u organizmu, nigdje nije predviđeno plaćanje naknade za oglasni prostor koji se emitira u našoj zemlji, ukoliko je centrala televizije prekogranična. Odnosno, jednostavnije koncipirano, naknadu za reklame televizija iz susjednih država, a riječ je o većem dijelu paketa naših kablovskih operatera, ne mora plaćati... NITKO.
Tako su, primjerice srbijanske i hrvatske televizijske kuće, ove neke koje vole prefikse i sufikse Adria i slično, konkurentne pred velikim svjetskim dobavljačima raznoraznih đakonija jer reklamu plate jednom, a vrte u dvije zemlje. Ili još prostije, domaće televizijske kuće, bile one na srpskom, hrvatskom, bosanskom ili ovoj prevaziđenoj srpsko-hrvatskoj inačici od jezika, bile one privatne ili javne kuće, nemaju šta ponuditi velikim svjetskim robnim markama.
Reklame se vrte, platili oni reklamu domaćoj TV kući ili ne platili, kod krajnjih korisnika doma uvijek će netko okrenuti na neki zanimljiv dokumentarac ili igrani film i usput odgledati reklamu čija je minutaža plaćena u Srbiji ili Hrvatskoj ili Crnoj Gori, a Bosna i Hercegovina neće vidjeti ni marke tog novca. I to mislim konkretno na deterdžente, paste za zube, žvakaće gume, uloške... univerzalno poznate marke. Naime, to je i krajnji razlog zbog kojeg je iznimno popularna Nov@ TV prekinula s emitiranjem programa u našoj zemlji. Pošteno od njih, kad nije moglo drukčije.
Novac nas zaobilazi
To je nešto otprilike kao onaj slučaj ranijih godina kada je Elektroprivreda BiH prodavala električnu energiju u Srbiju pa je tu istu, samo skuplju, električnu energiju kupovala Elektroprivreda HZHB za potrebe Aluminija d.d. Mostar. Iz jedne javne tvrtke u inozemstvo da udare pečat pa natrag u drugu javnu tvrtku za potrebe treće. Ili još jednostavnije, narodu iz džepa.
Tako nekako i s televizijama. Novac nas zaobilazi jer ljudi koji sjede na funkcijama u resornim tijelima ne pokazuju ni trunke zanimanja da zakonski urede upotrebu spektra elektromagnetskog zračenja na domaćem tlu. Tada bi priča o minutažama reklamnog prostora po satu u javnim i privatnim kućama imala smisla, tada bi priča o (ne)plaćanju RTV pristojbe imala smisla, tada bi domaći TV kanal na svahili jeziku imao smisla. Dobro, baš za svahili nisam siguran, ali na romskom možda bi. Ili na hrvatskome.
I ne bi za Božić gledali uvijek u Boga isti Sam u kući po petnaesti put!
