Rumenilo obraza

Sutra je najtužniji dan u prošlosti Bosne i Hercegovine. Ne zbog činjenice da su u tamo nekom planinskom gradiću ubili tisuće ljudi, to je lako relativizirati, pogledajte samo na primjerima Ukrajine i Gaze. Ali zbog činjenice da smo mi ovdje na Balkanu tog dana dotaknuli dno. I čak se malo ukopali u mulj, prljavi mulj koji se ne može isprati, smrdljiv, ljepljiv, kao katran i možemo ga skinuti sa svoje kože i svojega bića samo uporno trljajući, trljajući, do suza, do krvi, dok ne oderemo kožu vlastitu.

I onda me svake godine iznova zaprepastimo... na što li je Srbin sve spreman samo ne bi li skrio taj jedan dan stida, kao kad te djevojka odjebe jer si glup i tintilinić ti mali, pa je se stidiš, ali ovo je daleko gore. Blam, od kojeg u zemlju propadaš i toliko ga se plašiš da izmišljaš sve kako se ne bi pojavio više pred tom sramotom. Znaju Srbi što je taj dan, imaju svi narodi neki dan iskonskog stida, pregrizu jezik, ušute se, skriju, ne miču ni ušima, ali se bar ne skrivaju, ako ih zatekne sramota.

Đe ba nestalo razdruživanje?

Znači, najprije su se Srbi busali u prsa onim ugovorom o mirnom razdruživanju. I ja sam čekao da vidim na što bi to sličilo, da vidim što bi nam ponudili, kako su oni to zamislili mirno, bez dronova. Jer problem je ako im Despoti ne upale, a znalo se to dogoditi i na 9.januara, neozbiljno je tako na dronove.

I onda sjednica jedna, pa sjednica druga, ali šute Srbi u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, u zemlju propao ugovor o mirnom razdruživanju, kao da je onomad netko se šalio, ili ne daj Bože, da se malo za*ebao kad je to izlanuo. Jer nije u redu da viče uokolo kako će smijeniti ovog i onog ministra, kako će se mirno razdružiti, a onda se ušuti. Kakvu sliku daje Elmedinu i onom veseljaku, profesoru povijesti s potrebom da ponavlja očito.

Kao da navečer pred spavanje Dodik mašta o povratku Stranke Demokratske Akcije, i onda su oni ono baljezgali o koječemu i vječno držali zemlju u statusu quo, a sad ova Trojka neće da se igra. Oni ono kao mutavi, šušavi, ali bome mic po mic, oni provode svoju agendu, a ne k'o neki.

Pa su pokušali Heleza da napiju neki dan poslije Vijeća Ministara, ne bi li lanuo štogod, napravio neki tik-tok da se sam diskriminira, ali vjerujte, nikad ne uzimajte zdravo za gotovo čovjeka koji ima dronove, samo se sjetite Željka Mitrovića. Sve on budaletina, promaja, obladi-oblada, ali bome dovede on na vlast onakve kao što je i sam njegov onaj bend Monx, precizan, suhoparan i potpuno nezanimljiv, bez truni umjetnosti, trilera, napetosti, makar i među žicama.

Pa su pokušali da skrenu temu sa Srebrenice gađajući Isaka kaznom zbog spota. Pa zato ga je, pobogu i napravio, da popije kaznu i ispadne Ajvaz-dedo suvremene Bosne i Hercegovine (minus Hercegovine, jer Bosna eeee Bosna eeee). Od iznuđenih prekršaja ništa, znači.

Đe su ba nestali konkuursi?

Je li, kad nemaju koga od protivnika natjerati da napravi grešku u koracima, faul u napadu, onda se okreću drugoj najboljoj stvari – uzničkim prijateljima iz Federacije Bosne i Hercegovine.

U Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici uvijek će se naći barem jedna budala koja je nešto radila protuzakonito, jer oni kao da na Političkoj Akademiji uče kako ne treba, samo nisu slušali predavanja pa pomiješali ono što treba i što ne treba. Loši đaci, kažem ti.

Da uhvate možda i najreklamiranijeg mostarskog hadezeovca radi nelegalnih natječaja. Ja se još uvijek pitam koji li je to natječaj u ovoj zemlji legalan, kad pobogu u vijeća i skupštine ulaze preferencijalnim listama, ili što bi naš narod rekao, preko veze. No dobro, ali nemojte se onda pitati kako to da mostarskog HDZ-a ima sve manje u tijelima vlasti. Pa eto što su ponudili, nelegalne natječaje?! Toliko godina pod vlašću mostarskog HDZ-a raskopan Mostar, a još nisu u stanju poravnati ulice Splitsku i Dubrovačku, kad ideš onuda, bilo autom, bilo pješice, ne možeš, jer treba ti tenk za one i po trideset centimetara duboke rupe. Eto bar ulicu koju okite zastavicama hrvatskoga naroda, barem nju bi trebalo urediti, što drvoredima, što živicama, što asfaltom po kojem se može voziti i nogostupom na koji možeš stupiti. Ali ne, nelegalnonatječajna radije posadi one željezne stupiće po raskrižjima i oko pješačkih prelaza. Halo! U svijetu su ti stupići gumeni, u slučaju da ih netko pregazi, da ne prave štetu, a drugo, zašto oko pješačkih prelaza, jel to nemate dovoljno prometnih policajaca, da ne kažem pozornika?! Pišite kazne, mi imamo zakone za nelegalno parkiranje. Kako nemate?! Pa što niste nelegalni natječaj raspisali?! Ima djece na birou koliko hoćeš.

Je li, kažem, ovo sve skrene ti misao s onoga bitnoga. Pa da slučajno ne pomisliš na Srebrenicu, netko dojavi Galiću da će ga privesti pa Galić naguli u domovinu za izbjegavanje zatvorske kazne. Jer znaju Srbi dobro da time neće naštetiti kadru HDZ-a, zato i nemamo bilateralni sporazum o izručivanju.

A da se jednostavno postidimo?!

Sve to što se događa posljednjih dana ima za cilj samo jedno – skriti sramotu oko Srebrenice. Ali treba biti pošten i reći: jeste, ima budala u našem narodu, i stidim ih se, i nisu pravodobno reagirali, i nisu spriječili i možda su naredili, eto smisli kakvu god hoćeš olakšavajuću eufemističnu poluistinu, nešto što ćeš moći progutati.

Treba se pokloniti žrtvama. Ne znam kako vi to doživljavate. Ja to gledam ovako. Kada sam bio u Srebrenici, jednog 11. srpnja, jer malo se čovjeku u nas teško samostalno zaputiti, a ja se naježim od kojekakvih vjerskih i građanskih inicijativa, jednostavno sam u strahu od ljudi i blizine i javnog prostora i sav sam neki fukarli...

U toj Srebrenici dišete nešto, spokoj, tugu, tišinu, bolnu rupu u savjesti čovječanstva. Na isti način kako osjetite mir i dostojanstvo u Međugorju, taman da se nikad ništa tu nije dogodilo djeci, taman da su bili pod narkoticima i vidjeli odsjaj sunčeva svjetla od vodu... vi u Međugorju možete napipati mir. Nevezano za hodočasnike, za propovjednike, za trgovce. Vi ste tu i vaš Bog. Sami, izolirani, u tišini.

Tako ste i u Srebrenici sami vi i vaš Bog. Duboko iznutra gledate, ljudi tada ne postoje, vi ste potpuno sami u tom mnoštvu. Taman da se ništa nije dogodilo, kao što rekoh i za Međugorje, vi to osjetite. I treba se pokloniti žrtvama. Isti taj pijetet ja sam osjetio i na Bradini i u Koštanoj i u Grabovici, među svom tom bukom ljudi koji prolaze i defiliraju, ti si tu sam. Ali taj osjećaj je mnogo jači u Srebrenici, na kvadrat, na kub, na tisuću eksponenata.

Zato se treba pokloniti. Da ti je duša u ravnoteži. Jer nema to veze sa Srbima, sa Bošnjacima, sa bilo kojim od ovih naroda ovdje. Nema veze ni sa brojem tabuta. Sa dušom, njenom ravnotežom. Da možeš noćas mirno zaspati, da ne vape duše iz limba u tvojim ušima, da te ne progoni zujanje u grudima.

I na kraju, okanite se ćorava posla, ove krimose ste trebali gonjati vascijelu godinu. Svi vide da se kao poslom krijete. Od istine, od stida, od crvenila u licu. A moraš to jednom pregrmjeti, tko god da si, bio Bošnjak, bio Hrvat, bio Srbin... bio čovjek ili magare, svejedno je. Jednom se lice mora zarumeniti od stida.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.