Rošada Sirija-Bosna i Hercegovina

Vjerojatno je Bosna i Hercegovina jedina europska država u kojoj sirijske izbjeglice ne traže spas. A je li im zamjeriti zbog toga što nas izbjegavaju? Naravno da nije. I ja bih više volio da sam se rodio negdje gdje žive naši najčešći komentatori i kritičari (dolje oni ispod teksta što se prijave).

Još neki dan smo ludovali zbog proizvoda Dite, bila je histerija po društvenim mrežama, poručivali su neki: 'tko ne kupi Ditu, uvalim mu k***' i slične izljeve nadripatriotizma. Kažem nadripatriotizma zato što većina tih floskulaša nikad nije izašla na glasačkom mjestu napraviti nešto za tebe i za mene i za ovu zemlju.

Znači, bili smo psihički silovani da kupimo proizvode poduzeća čiji se radnici sami pokušavaju iskoprcati iz krize za koju nisu ni bili krivi. Prošlo je nekih mjesec dana i čitam prije dan ili dva kako radnici Dite traže pomoć od države jer je prodaja nakon početnog zanosa opet pala drastično, prepolovila se zapravo.

Kupio bih pite, da imam za Dite

Isto kao i histerija oko Dite, prije nekih par tjedana počelo je društvenomrežno mrcvarenje izbjeglicama iz Sirije. Naravno da ljudima u nevolji treba pomoći, ali lajkovi na Facebooku nikad nisu promijenili ništa osim indeksa pomoću kojega Facebook računa popularnost nekog posta. Za pomoć eventualnim izbjeglicama iz Sirije (a i ti ljudi su čitali vijesti do pred izbijanje građanskog rata pa ih BiH sigurno ne zanima) na raspolaganju su im, prije društvenomrežnih lajkača, službene državne institucije za izbjegle i raseljene. Na njihovu žalost, a našu sramotu, osoblje tih i takvih institucija čak i ne govori nijedan strani jezik ili eventualno natucaju nešto engleskog ili njemačkog. Valjda je od njihova osnivanja u planu bilo da se mi unutar BiH do iznemoglosti protjerujemo ili šta ja znam, a međusobno se jako dobro razumijemo.

Opet, sve da izbjeglice i dođu ovdje kod nas, šta im možemo pružiti?!
Socijalizaciju, dodatnu edukaciju, pronalazak posla i stambeno zbrinjavanje, kao što su svojevremeno, dok smo se klali i protjerivali, nama pružile države danas u Europskoj uniji. Naravno da to neće dobiti od nas, dobit će ono što smo namijenili onima što ne kupe Ditu. Ostalo nam viška toga.

Facebook rat Hrvatskoj

Taj višak 'toga za uvaljivanje', da se valjda ne pokvari, mi smo posljednjeg tjedna namijenili zlim Hrvatima (Hrvatima iz Hrvatske, naši bh. Hrvati nisu zli, samo oni translimeški). Pa smo zbog obustave izvoza mlijeka, za koju smo okrivili Hrvate (a ne naše višegodišnje traljavo poštivanje međunarodnih propisa), odlučili izazvati pravi mali rat hrvatskim proizvodima. Ti ratoborni patrioti do ove akcije živjeli su od srbijanskih mliječnih i proizvoda od žitarica te hrvatskih mesnih prerađevina i slatkiša. Toliko o njihovoj ljubavi prema domaćem proizvodu. Opet naglašavam da ti isti Facebook ratnici nisu nikad otišli u glasačku kutiju izraziti svoje generalno nezadovoljstvo i probrati nam nekoga tko bi mogao više i bolje. Ti isti Facebook ratnici koji su zaboravili onu Ditu s početka priče.

Do neke nove histerije

Ne znam kakva nas histerija očekuje sljedećeg tjedna, sad kad su smilje i maline prošli, a problem oko izvoza mlijeka će biti riješen već nekad u narednom tjednu.

Iskreno se nadam da će nas uhvatiti histerija oko Amos-Grafa i Hercegtiska, iako ne vidim neke genijalne rime o uvaljivanju, no bio bi red da se sada zabavimo školovanjem naše djece. Pritom mislim na školovanje, a ne na svađanje ima li bosanskog ili bošnjačkog jezika ili ga uopće nema. (Do nekog političkog konsenzusa, ionako samo možemo biti svjesni da se od zapadnih obala Crnog Mora do Triglava svi međusobno jako dobro razumijemo.)

No, kako je već prilično jasno svima koji ponekad bace oko na komentare po lokalnim portalima, svi ovi sa zapadnoeuropskim i sjevernoameričkim zastavicama uz komentare smatraju da mi ovdje ništa ne znamo napraviti kako treba. Tako da predlažem jednu, šahovskim rječnikom, rošadu. Sve te izbjeglice iz Sirije (prema nekim procjenama, ukupno ih je tri i pol milijuna, taman kao i nas ovdje) neka se nasele kod nas u Bosnu i Hercegovinu, a svi mi lezihljebovići koji smo trenutno u ovoj zemlji i koji samo znamo moljakati za neku pomoć izvana idemo u Siriju – tamo ćemo barem imati solidan razlog zašto nam treba humanitarna pomoć.