Referendum je k'o guzica

"Naravno da ne možeš kupiti tu tamnu bluzu sa sitnim, zrnastim uzorkom!" kažem joj.
"Ali ova nije crna nego plava!" odgovara ona.
"Nema veze, taman da je i zlatna sa sitnim srebrnim točkicama! Od sitnog uzorka se naježim!"
"A ova sa sitnim macama?!"

Tako izgleda otprilike pola naših razgovora u buticima. Ona me povede da bih joj kazao svoje mišljenje. Moje joj se mišljenje obično ne svidi, nerijetko me uvjeri da je njen odabir bolji jer, znaš, ona radi u školi i ne može svakakva pred djecu... I kupi tu crnu bluzu ili hlače ili nešto s točkicama, a nakon što se ja na ulici okrenem za nekom zgodnom djevojkom, ona vrisne: "A vidiš, u nje je bluza s bijelim točkicama!"

Onda, naravno, ja radi iskupljenja grijeha (Mea culpa, mea maxima culpa!), kupim joj i plavu i crnu bluzu i nešto drečavo crveno, ono, napola sebi za utjehu. Plus neku skupu čokoladicu. U specijaliziranoj čokoladarnici. Neku belgijsku. Jer, do vraga, kad volim guzate, hoće i ona da bude guzata. Pa će visokokaloričnu. (Na kraju pola čokoladice ionako ne pojede jer zamisli da joj naraste velika guzica!)

Pitam se pitam li se ikad?

To je prokletstvo mišljenja. Svatko ga ima, kao i guzicu. Ali nitko ga ne želi više nego ga već ima. I što se onda najčešće događa? Svi me redovito pitaju za nekakvo mišljenje, bez ikakve potrebe za istim.

"Tetak, de pogledaj, hoću li kupiti ovog LG-ja ili Huawei ili Samsunga?" Ja pogledam, kažem, Samsung je preskup, LG je dobar, ali najviše dobiješ kad kupiš Huawei. "Sjajno, znači, Samsunga ću!"

Stigne mi neki dan slika na Instagramu uz pitanje: lijeva ili desna? Pogledam, ma cura je zrakoplov (šalim se, avion je), na obje prelijepa, ali na desnoj hrvatski dres obukla. Onaj lijepi, novi, teget. Ali ipak dres. Odgovorim: "Sjajno, ali ne'š u dresu u grad?" Stiže odgovor da je već otišla.

"Iga, ima ovaj nekakav jeftini Ubuntu laptop i ovaj Windows 8 koji je malo poskup?!" Naravno, sugeriram da je Ubuntu sasvim jednostavan i ugodan operativni sustav i da slobodno uzme jeftiniji kompjuter jer je Windows 8 ionako smeće (oprosti, Bille, ali jeste). "Hej, Iga, ho'š mi instalirat' Windows 10 na ovaj Ubuntu laptop?" sljedeće je pitanje.

Mislim, ja kad dođem u slastičarnu i pita me konobar koji ću sladoled, ja uredno odgovorim pistachio i jogurt, konobar mi donese vaniliju i lješnjak. Kad kažem da ću kavu i mineralnu, odgovori mi da je sedam popodne i tko normalan pije kavu u ta doba pa mi donese gazirani sokić. Sok i ć. Kalorije, pobogu, pa sve će mi u guzicu otići!

Tko pita Srbe šta bi oni?

Imaju ti Srbi u Bosni i Hercegovini. Oni ti imaju taj referendum. To ti je kao moje mišljenje. Svi se pitaju kakvo je moje mišljenje i nitko me nikad ne posluša. Tako nešto i sa Srbima. Svako malo Dodik ili netko iz političke elite Srba započne priču o referendumu. Iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec zamišljena referendumska pitanja su sve djetinjastija. Na kraju, ako ikad dođe do referenduma (vjerojatno nekad i hoće), pitanje će vjerojatno glasiti: Jeste li za protiv ili ste protiv za? I bit će ponuđeni odgovori: 'za' i 'protiv'.

A što je najžalosnije oko tih referenduma, ja se ne sjećam da je u posljednjih 30 godina ijedan referendum urodio nekom konkretnom koristi za narode, narodnosti, vjeroispovijesti, bilo koga osim uskog kruga onih koji su izmišljali ta dvosmislena pitanja. Je li Srbe ili Hrvate ili Bošnjake ili bilo koga netko pitao za mišljenje. Naravno da nije. Uvijek je bilo kako njih trojica plus minus međunarodna zajednica ili pokoji pridruženi član požele. Ili ove članice PIC-e što kompromisno šute. I odgađaju izjašnjavanja.

Znamo to svi. Da Mile poželi, otcjepila bi se Srpska. Da Dragan poželi, bila bi Herceg-Bosna. Da Bakir poželi, bila bi unitarna BiH. Ali ne žele. Njima ovako paše. Ma koje vaše mišljenje bilo. Zašto onda itko da se plaši priče o referendumu?! Predizborna je, zar se ne vidi. Vidiš kako mjesecima koče mehanizam koordinacije da bi ga u predizbornoj riješili. Je, eto pitao netko vas što biste htjeli. Dali vam referendum. Neće vas pitati ni želite li u Europu. Ni želite li da vas prodaju u roblje.

Jer referendum je k'o guzica, svi vole pričati o guzici, a nitko je ne želi više nego što već ima. Tako da tebe, kao ni mene, sigurno neće pitati što mislimo.