Rat nam je donio Nutellu i sise

Znači moja generacija u pubertet je ušla tijekom rata. To je, naime, i glavni i jedini razlog što smo svi heravi, pogrbljeni, krivonogi, smotani – u godinama kada se razvijaju snažni odrasli organizmi iz smotane dječurlije, mi smo živjeli od soli, brašna i šećera. Neopisiva je i moja ljubav prema tijestu: istopim se poput djeteta u trgovini slatkišima kada dobijem perec, slanac ili najobičniju suhu kiflu. U mojoj podsvijesti to je znak užitka i nagrada za vrijedan trud ili dobro ponašanje.

Tih godina mi smo muškići spoznali i vrlo bitnu životnu lekciju. Ne da je rat zlo. Jeb(*)o rat. Nego da cure koje odrastaju na kamenjaru, i dane provode u cik-cak hodanju po šiljatom krečnjaku, naboravanom milijunima godina, ili pumpanju vode na obiteljskoj njivi, sukladno domaćim zadatcima, razviju muževna ramena, člankovite noge i mišićave ruke. Priroda im daje stabilnost na nepristupačnom terenu u vidu velikih guzova i sićušnih grudi.

Tih su godina u našu škrtu Hercegovinu nahrupile izbjeglice iz Bosne, i među njima su bile slatke, sitne ali prpošne Bosančice, smiješno rumenih obraščića, ali zato barem za prsa naprednije od ovih naših domicilnih. Kao da su u ratu izgubile godinu osnovnog obrazovanja, ali zato nadodale godinu puberteta. Danas mi kao zreloj osobi to izgleda prilično nelogično, ali samo se sjetimo da smo svi u  pubertetu, valjda zbog hormona, blago neuračunljivi.

 Desni dlan na lijevu sisu

Ubrzo sam shvatio kako funkcionira nacionalistički sukob, radi se o potrebi polaganja desnice na prsa. Sve se, kao i kod svakog sukoba, zapravo zasniva na resursima. Mi svi u šestom osnovne žudjeli smo da se dočepamo njihovih grudi jerbo su anamoone Bosanke naprednije od ovi našije. Nikome kroz glavu nije prošlo da su te mlade djevojk/čice u ratnom vihoru manje, više i izgubile po godinu dana škole pa su zapravo dolazile u već uznapredovalom pubertetu u razrede u kojima su se domaće klinke tek spremale ući u pubertet.

Iako iz potpuno pogrešnih premisa, usadio mi se zaključak da su Bosanke jednostavno za prsa ispred Hercegovki i da će tako zauvijek ostati. Godinu dana skrivanja po selima i lutanja po šumama ostavilo je također svoje tragove pa su klinci iz izbjegličkih obitelji nerijetko bili zainteresirani za sve drugo prije nego školu, ali su svejedno bili domišljati i brži u logičkim zagonetkama koje je život postavljao pred nas. Iako smo mi domaći gotovo u pravilu upisivali i s uspjehom završavali fakultete, djeca u izbjeglištvu češće bi se odvažili nastaviti nomadski život u Europi ili Americi.

Mladost koja je prva otišla odavde u bijeli svijet ponekad imam priliku sresti, po svadbama i sličnim proslavama. Uvijek se ugodno iznenadim kad shvatim da su (jednako i muški i žene) oni koje smo u osnovnoj zadirkivali zbog lošeg učenja danas daleko uspješniji od nas koji smo imali pedigre domaće djece s poznanstvima i slično. Iako bi se sve to lako svelo na pogrešan zaključak da su Bosanke za prsa ispred Hercegovki, činjenica je da je upravo ta generacija djece iz Bosne brže sazrela od njihovih vršnjaka iz Hercegovine, gdje su sukobi tek trebali postati žestoki.

A kud ću s lijevom rukom?!

S vremenom sam spoznao da su spolni organi jednako samo komad mesa kao i probavni organi, da sise i guzice ne vrijede kao prednost na dulje staze, odnosno da su klinke koje su prve skužale i pobjegle u svijet dok smo mi predavali papire za prijamne ispite, bolje prošle ne zbog sisa nego zbog truda. Truda utrošenog u planiranje, truda utrošenog u svladavanje straha od nepoznatog, truda utrošenog u mukotrpan rad dok smo se mi još krili iza skripti i indeksa.

Danas, kada će nas nekoliko ostati da ugasimo svjetlo u Elektroprivredama, jer svi odoše, sada mi je upravo to iskustvo mladih osoba koje se ne obaziru na to što o njima misli razred, nastavnici, babe u crkvi... Osobe koje su fokusirane na cilj i na dobro utvrđen plan, više puta dograđivan i revidiran, upravo te osobe su uspjele.

Ne mi koji smo se trzali posljednji, kad je već nesreća uzela maha, ne mi koji smo se držali društvenih normi, očekivanja zajednice.

Radiš sebi, umaraš se sebi, zarađuješ sebi, gradiš sebi. Neće ti neka glava s plakata donijeti bolje sutra, neće ti neka Angela pokloniti bolje sutra. Sam to gradiš. To je, ukratko, ta lekcija. Iskreno, pst, ali mislim da žene nikad nisam dokučio. Ni sise. Ni guzice. A Nutella đe nestade?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.