Problem triju tijela

Proteklih dana na Netflixu je krenula jedna od tek nekoliko za mene osobno dugo očekivanih ekranizacija – prva je bila Kraj djetinjstva od Arthura C. Clarkea, druga je bio Marsovac od Andyja Weira, sumnjam da ću ikad dočekati Robopokalipsu od Daniela H. Wilsona i ovog tjedna me Netflix obradovao ekranizacijom serijala kineskog autora Liua Cixina o Fermijevom paradoksu i manje-više kraju svijeta as we know it.

Totalno me ne zanima ako vam slučajno spojlam seriju koja nosi naziv po samo jednoj od zapravo četiri knjige iz serijala, i barem ovako naočigled se trudi prilično složenu literaturu punu fizike, astronomije i možda ponajviše filozofije poredati u jednostavnu i gledljivu fabulu. Uz priličnu dozu umjetničke slobode, ali ipak uz blagoslov kineske superzvijezde književnosti Cixina, Netflix je u svom tradicionalnom (Kleopatra je crna) modelu napravio sasvim uzbudljivu kriminalističku i napetu seriju u kojoj, zanimljivo većini gledatelja, uopće ne vidite vanzemaljce, što u jednom trenutku i objasne odgovorom na pitanje: 'Kako izgledate?' 'Prilično neshvatljivo za ljudsko poimanje.'

I sad, dok se ja zabavljam gledajući ekranizaciju jedne od dražih mi književnih serija, koja zapravo izgleda poprilično samostalno i nevezano za knjige, kroz glavu mi prolazi upravo to pitanje 'problema triju tijela'.

Čita se Ćišin, molit ću lijepo

Problem triju tijela je dugo godina, zapravo, stoljeća smatran nerješivim problemom, i kao takav je polazišna točka prvog Cixinova romana, međutim, znanstvenici su znali rješenje ovog problema još i prije nego je Newton prokužio gravitaciju i samim time znanje proširio na Sunčev sustav, relativno uspješno, je li.

Problem se vrti oko zamišljenih triju zvijezda koje orbitiraju jedna oko druge oko treće i planeta koji je u toj mreži planeta i njihove gravitacije. I dok je sasvim jednostavno (znanstvenicima, ne tebi i meni, vjerujem) odrediti putanju svakog pojedinačnog planeta u planetarnom sustavu dviju zvijezda, treća zvijezda unosi dodatni element kompliciranosti i još jednu bazu odbijanja i privlačenja polaganom, ali moćnom silom gravitacije.

Već i samim razmatranjem vjerujem da vam je jasno zašto je sasvim jednostavno prognozirati položaj planeta u jednostavnom solarnom sustavu poput ovog našeg Sunca, nešto je kaotičnije, ali ipak predvidljivo odrediti putanju planeta u sustavu dviju zvijezda. Kada se uključi i treća zvijezda, problem postaje na prvi pogled 'luda kuća' i vjerojatnost je da u takvoj petlji ne bi bilo ni života, a još manje civilizacije.

Pa ipak, još mnogo prije nego je Newton povezao pad jabuke ispod jabukova stabla s rotacijom planeta Sunčevog sustava oko Sunca, već su tada dvojica matematičara, ne znajući, riješili isti problem, kroz matematiku. Leonhard Euler i Joseph-Louis Lagrange matematički su već znali kako izračunati putanju ne dvije, nego i mnogo više kuglica jedne oko druge na nekoj plohi u obliku konusa ili otprilike u slobodnom padu. Vjerujem da ste čuli za teleskop James Webb i recimo baš taj uređaj koristi nešto što se danas zove Lagrangeova točka, što je mjesto gdje se poništavaju gravitacije velikih tijela poput Sunca, Zemlje i Mjeseca (naravno, triju tijela) i na kojima teleskopu treba minimalno goriva da bi plutao u Svemiru.

Problem je, dakle, bio jedino u količini matematike, a meni čim krenu s kompliciranim jednadžbama, zaboli me slijepo crijevo, a ne mozak. Čim smo dobili kompjutere jače od Nokije 3310, problem je bio samo pusti stroj da računa. Danima, godinama, satimaaaaa...

Dok je bio Tito, bilo je i tijela

Mi u Bosni i Hercegovini imamo problem triju tijela. Imamo jednu državu sa dva entiteta, međusobno nesimetrična po bilo čemu, od geografije do političkog uređenja, imamo tri člana Predsjedništva, četiri velike političke grupacije stanovništva, pet je radnih dana, šest je piva u pakiranju, sedam je smrtnih grijeha, ...

Slušate li modernu znanost, ovu koja se uči po školama, u kojima su praktično tek neki dan počeli podučavati tektoniku ploča, makar je detaljno objasnio jedan Srbin još prije osam decenija... Onda se problem triju tijela ne može riješiti. A mi nemamo problem triju njih (Bakira, Milorada i Dragana), nego imamo tijela koliko ti duša hoće. I svako se okreće oko neke vlastite osi i orbite, totalno bez sluha i razumijevanja za 'jadni narod' koji se baš poput planeta trga između njihovih naoko nepojmljivih gravitacija. I kada se jednom tri velika gravitacijska tijela naoko slože oko nečega, bilo čega, kada svi stoje na istoj strani, onda naravno da na*ebe narod, baš kao što bi ga u planetarnom sustavu tada doslovce raskidala gravitacijska sila. To već dobro znate, u nas se oni obično usuglase samo oko novca, i onda ti pare lete iz džepova kao odnesene nekom snažnom gravitacijom. Prema njima, naravno.

Newtonova fizika nam ovdje ne može pomoći, baš kao što su primjerice u 19. stoljeću znanstvenici bili šokirani zašto se neki planeti ne ponašaju u skladu s 'matematičkim očekivanjima'. Međutim, ono što je već Lagrange znao, problem triju tijela zapravo nije takav problem, jer to je već problem četiriju tijela. I samo tijelo koje promatramo ima svoje sile koje ga usporavaju, (de)motiviraju, izbacuju iz sustava kao broje emigrante na Zapad iz Bosne i Hercegovine.

Problem više tijela je zapravo uvijek međusobno ovisan, baš kao što je problem orbite oko Sunca samo naoko oko jedne točke. Ali ne zaboravite da se i Sunce 'ljulja' oko nas osam planeta i ovih nekoliko plutonastih tijela koja su ni tamo ni ovamo. I onda se svi zajedno okrećemo u Mliječnoj Stazi i onda se skupa s Andromedom okrećemo i tako dalje... i tako dalje...

Deus ex međunarodna zajednica

Dolazi ON. Ne mislim Bog, nego visoki predstavnik. On ima ovlasti da ovdje nameće gdje mu volja, da nameće komu mu volja, da nameće kad mu volja. Da ja osobno kažem da je to nepravedno, nije, ako mi tri desetljeća nismo u stanju sami pokazati svoju silu, biračku ili bilo kakvu drugu, ako se mi plašimo sustava triju tijela, onda je rješenje samo jedno – pobjeći, kao i u seriji.

Možda ipak to nije jedino rješenje, možda je rješenje razložiti sustav na matematiku mnogo malih sustava dvaju tijela – Schmidt i vječna koalicija, Schmidt i birački zakon, birački i zakon ulice, zakon ulice i zakon olovke... razumijete već, pa nije riječ o planetarnoj fizici.

Ako je svaki atom izbalansiran do te mjere da ne primijetite da ste sastavljeni istodobno od elektrona, protona i neutrona, onda ne postoji nikakav disbalans, samo se malo trebate potruditi.

Istina, u pitanju je računica. Mnogo računanja. Mnogo inata, prkosa, znoja, truda... i vjerojatno u CERN-u postoji neki matematičar ili fizičar koji začas ubaci u kompjuter naše silnice i izračuna međusobnu ovisnost Schmidta, Bakira, Željka, Milorada, Dragana, Trojke, svakog iz Trojke ponaosob, Neke, Dine, onog drugog Dine, trećeg Dine (Merlina) i koga sve ne, redom sve do rahmetli Sidranova sukurca.

Kažem, ako je već došlo do Schmidtove intervencije, onda je na vama da jamite olovku u ruke i okružujete do prvog savršenog ishoda. Pa bilo to izbacivanje iz bh. orbite u njemačku ili irsku ili ne znam... Ili jednostavno uspostavljanja uravnoteženog zlatnog doba rehidracije (bilo u Uniji ili negdje drugo). Za sve ostalo, pogledajte ovu seriju na Netflixu, ako ništa drugo, jednostavnija je od ciklusa knjiga, vjerujte mi na riječ. Čit'o. Prob'o sam barem. Ali teške knjige doista. Puno filozofije i matematike, sve ti se noću javlja refluks želučanog sfinktera kad čitaš, eto tako je teška. Još ne dao Bog pizze večerati, tek tad budeš nadut.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.