Priča o našoj djeci: Njihovo seme curi niz haustore

Neuroplastičnost je sposobnost mozga da se prilagodi novim podražajima iz okoline, odnosno da nauči nove vještine. Neuroplastičnost je najaktivnija kod djece, zato djeca mogu učiti strane jezike nevjerojatnom brzinom, zato voziti bicikl ili plivati najlakše učimo dok smo mali, na kraju krajeva, to je razlog što u osnovnu školu idemo kao djeca, a ne kao odrasli. Odrasli mozak izgubi tu plastičnost i kad jednom bude kasno, onda je baš kasno. Ne kaže se bez nekog razloga da se loza mlada povija.

Djeca su ogledalo društva

Za razliku od ostalih životinja, nemamo usađene instinkte i stoga moramo provesti mnogo vremena učeći čak i osnovne stvari. Poput sjedenja. Poput hodanja. Ili komunikacije. Ili što je to nacionalšovinizam. Stoga trebamo potrošiti mnogo vremena i truda i novca i hrane i prostora i živaca i...

I onda dođe efekat Bosne i Hercegovine. Zemlje u kojoj je zbog nečijeg hira moguće ukinuti jednu, naoko nebitnu vrtićku grupu Šegrta Hlapića, punu minijaturnih neuroplastičnih glavica i porazbacati ih kud koje. Da se snalaze. Da budu izolirana, da im usadimo strah od njima ravnih. Da sutra ne smiju pred razredom reći čak ni ono što su naučila, jer imaju psihološku blokadu usađenu u vrtićkom uzrastu.

Tim malim, neuroplastičnim glavicama potom je moguće oduzeti sasvim nebitnu, razrušenu Treću osnovnu školu i napraviti od nje kičasto zdanje za političare koje neće ni koristiti, osim povremeno za prezentacije virtualnog suživota u Gradu Mostaru. Jer ta mala škola je na brzom Bulevaru narodne revolucije, mogu djecu pregaziti automobili, mogu se natiskati u razredu, može ih pogoditi grom ili meteor, mogu biti u mješovitom razredu, sastavljenom od djece s ove i one strane tog istog Bulevara, a mogu djeca u neka doba, možda tamo u pubertetu pitati: "A, nastavniče/nastavnice, što je to narodna revolucija?"

Tu istu djecu potom treba upisati, primjerice, u dvije škole: saobraćajnu ili prometnu, nastaviti ih izolirati, varati ih kojekakvim tribinama da pričaju gluposti, a kada se već budu osjećala dovoljno izolirana, snimiti ih "ukrupno" da im sav svijet upamti facu, da slučajno nekad ne bi osjetili da negdje pripadaju.

Jer samo se ljudima koji osjećaju da nigdje ne pripadaju, da ničega nisu vrijedni, može manipulirati.

Pritom ovu djecu ni jednom jedinom riječju ne treba uputiti što je diktatura, što je nacionalšovinizam, što su to bili ustaše, četnici, balije, komunisti, vijetkonzi, republikanci, iredentisti, fašisti, nacisti, iliri... Djecu ne treba naučiti da su od Nezavisne države Hrvatske najviše profitirali ne Hrvati, nego ratni profiteri iz zapadne Europe. Djecu ne treba učiti što je Ustav iz '74. i zašto "dayton" nije ustav, ali i zašto ga poštujemo kao da jeste.

Djeca su ogledalo roditelja

Kad djecu to ne učimo, vjerojatno ih učimo vjeri na koju smo ama baš svi toliko ponosni. Za prvu pričest organiziramo im ručak u lokalnom svadbenom restoranu. Za prvu krizmu (namjerno iznosim ovu herezu jer u Hercegovini nije nužno imati samo jednu krizmu, ovisno iz koje ste župe) organiziramo im čak mini-svadbu, kupujemo im skupe četveroglave mobitele, automatske satine koji mogu proći i kao utezi za fitness, skutere, quadove...

U tih petnaestak godina ne pokušamo im ni jednom usaditi, dok im je mozak još plastičan i svjež, da poštuju susjede, da komuniciraju s rodbinom, kumovima i prijateljima, da znaju s njima makar razmijeniti koju suvislu riječ o vremenu. Šta znaš, može biti da ta djeca zaključe da su tetka ili stric ili ujna ili kum baš onako mudri i inteligentni ljudi pa da ih mogu pitati i o nečemu drugome osim o vremenu, o ljubavi, braku, obitelji, poslu, smislu života...

Onda dođu te ekskurzije i djecu s ponosom spremimo da obilaze mallove Barcelone, nakrkamo ih eurićima da potroše na sangriju i tko zna što, pritom ih i ne upućujući da u toj istoj prokletoj Katalunji ima Figueres, u kojem je Dalijev muzej, koji da vide, možda bi im promijenio poglede na život i svijet i smrt i našu ulogu u svemu.

U svih tih osamnaest godina ne pokušamo im ni jednom objasniti svrhu penisa i vagine i zbog čega nije dobro kada njih dvoje preotmu ulogu mozga i srca. I ni jednom im ne pokušamo objasniti koja je razlika između Boga, države, nacije, obitelji i koga se voli srcem, a koga mozgom.

I onda se čudimo...

...što se djeca tako koketno igraju asocijacijama na nacionalšovinizam. Ja kažem da je divno ako djeca s kojih sedamnaest ili osamnaest znaju tako manipulirati ironijom i satirom, da znaju vašu inteligenciju provocirati majicama poput "za dim spremni", ali vi ste ti idioti koji im niste objasnili zašto je to klizavo polje po kojem se ne trebaju klizati, jer nedostaje im društveno-politički kontekst za takve igrarije.

...što djeca na norijadi porazbijaju škole, hotele i restorane, što devastiraju brašnom, uljem i jajima gradske ulice i trgove. Dok su odrastala osamnaest ili sedamnaest godina, vječito ste pred njihovim očima mrškali sirotinju i šutali male Rome kad pitaju pola marke, teglili ste ih za rukav kad na ulici vidite pijanca ili beskućnika. Kako će ta djeca znati čemu služe brašno, ulje i jaja kad nikad nisu sudjelovala u miješanju kruha, nisu ispržila jaje na oko, nisu čišćenjem sobe ili podruma ili tavana ili koječega zaradila palačinke ili patišpanj?!

...što djeca bodu ljude po tramvajima i trolejbusima, što razbijaju glave prolaznicima nakon utakmica, što pljačkaju umirovljenike po sirotinjskim naseljima, što tuku drukčiju djecu po parkovima... nikad ih nijednom riječju niste pokušali uputiti u potrebe i prava drugih, niste im razvili empatiju, uvid u brige i probleme susjeda, prijatelja, nepoznatog čovjeka na cesti. Napravili ste mlade egoiste, izolirane, odsječene od sviju i sebe samih. I čudite im se.

To su tvoji povici koje djeca uzvikuju! To je tvoja tuga kojom razbijaju! To je tvoja mržnja kojom tuku! Srećom, znanost napreduje, evo i znanstvenici su otkrili kako kod odraslih miševa ponovno probuditi plastičnost mozga. Možda ova djeca, unatoč vama, ispadnu sasvim OK. Možda ih netko vani ponovno nauči.