Nemojte mi samo govoriti da se ne može

Najgore mi je kad sjednem s nekim na kavu, a u ovoj zemlji stvarno svi imaju vremena za kavu i kave kavu i kavine kave kavu... i onda mi taj netko priča kako se nema i ne može se i kako i otkud...

Znam. Teško je u ovoj zemlji vidjeti dalje od utorka.

Utorak je u ovoj zemlji sve. Utorkom počinje radni tjedan, utorkom se pere šareni veš, Petar Grašo čeka da utorak prođe pa da se može opet zaljubiti, utorkom se implementiraju izborni rezultati, utorkom se formira vlast, svakog u Boga utorka njih trojica formiraju federalnu Vladu, do neki dan bijaše to Vijeće ministara. Utorkom ja pišem tekst i red je pronaći neku pozitivu u svemu ovom šupljaku svakodnevnom. Svakotjednom. Svakog utorka.

Neki ljudi ovdje imaju viziju "sutra"

A nije da se nema o čemu pozitivnom pisati. Evo jučer, na utorak, predstaviše u SKB Mostar projekt na kojem su godinama radili, liječenje reumatoidnog artritisa implantantom koji stimulira živce. Ovo je i trudom i radom i uz mrvicu puke sreće bila prva bolnica u svijetu u kojoj su na ovaj način počeli liječiti ovu bolest koja dovodi ljude do stanja u kojem su gotovo nepokretni. Eto recite samo da ne možemo biti prvi u svijetu po bilo čemu. Pa naši su liječnici, koliko god u problemima bilo domaće zdravstvo, ipak generalno sposobni i spretni ljudi pa čine čuda s onim čime raspolažu. Naravno, oni kojima je trud i vizija glavno oruđe.

Znam, neimaština je, poskupljuje struja, voda, gorivo, grijanje, nezaposlenost je velika, svakog dana sve više ljudi u javnim kuhinjama, gladni ljudi, gladni psi, gladne mačke, sve napušta ovu zemlju... Teško je vidjeti u budućnost dalje od utorka. Ali nije da nema svijetlih primjera u ovoj zemlji.
Prvo, ne dobivaju sve gazde sa Širokog Brijega glavom u arkadu. Ima ih koji takvo što i ne zaslužuju. Evo primjerice, ima taj FeAl, jedan (ne i jedini) svijetli primjer domaće ekonomije, ulažu ljudi novac u Njemačku, otvaraju svoje pogone tamo, ne čekaju da nama dođe neki imaginarni ulagač i da nam padne mana s neba. Pa nije samo to, imaš recimo tetu Violetu. Mislim, samo Violetu. Imaju ljudi viziju, gledaju daleko u budućnost, stvaraju tu viziju. A ti tom vizijom svakog dana obr... u redu, daj drugi primjer.

Evo na drugu bandu, imaš recimo poznate domaće mljekare, Glogovac, Pađeni. I to su ljudi s vizijom, koji u svoju viziju ulože trud i rad. Šta im fali osim skupe reklame? Krava? Ovaca? Tamića? Ama bitno je to da ljudi ne sjede na dupetu i kukaju, već rade.

Ako ništa drugo, pjevajte

Mislim, činjenica je da nam mladi odlaze u tuđinu. Nije da se i tamo mnogi od njih proslave nešto, i tamo vani se isto teško živi, ali tamo naš čovjek ode i ne žali se. Radi. A neki i uspiju, ponesu znanje odavde i volju za radom. Kako mislite da se u našim školama više ništa ne može naučiti?! Naravno da može, ako to želite. Ima jedan kafić u kojem sjedim skoro svakog jutra i napamet znam face klinaca koji tu dolaze. Nisu na nastavi, dolaze tu dangubiti, a sutra će kukati kako nema posla, o, kako će sve ovo đavo odnijeti. Da odu na nastavu, nešto bi možda i ostalo u glavi.
Oni koji su vrijedni, pročuje se za njih. Znate li da vrijedni klinci iz mostarskih srednjih škola i s mostarskih fakulteta sudjeluju u svjetskim natjecanjima iz strojarstva ili informatike?!

Pa eto, ako ti ni do čega u životu nije, barem se misliš dobro najesti i napiti. Nauči kuhati, i od toga se može sasvim pristojno živjeti. Bosanskohercegovačka kuhinja je nadaleko i naširoko poznata, a čak nije ni doživjela svoj neki vrhunac. Sve su češći restorani bosanskohercegovačke kuhinje u svijetu, pite, ćevapi, sarma, to su sve prepoznatljiva jela kojima se "dave" svjetski gurmani.
Broj turista i u ovoj divnoj zemlji svakog dana raste, a čak i ako vam ugostiteljstvo nije jača strana, pobogu, onda ne znam, eto pjevajte! Ljudi odavde su nevjerojatno muzikalni, nose ton i ritam u svakoj pori svog organizma. Samo pogledate li ovu našu djecu iz drugog ili trećeg koljena kako rasturaju po natjecanjima za talente. Nemojte mi samo govoriti da se ne može živjeti, da se ne može sastaviti kraj s krajem.

Lovu na sunce!

Jer, pobogu, živite u Bogom danoj zemlji, otimaju se svjetski moćnici za nju već stoljećima. Nije to bez razloga. Ovo je nadaleko jedina zemlja u kojoj bi se dalo živjeti poput ptica na grani, od, kako ono kažu, čak i od Božje providnosti.

Imali smo tu nesreću rata, ali i sreću da su naša gigantska poduzeća pobrisana s lica zemlje. Sreću?! Imamo divnu prirodu, samu sebi dostatnu. Znate li da bi samo od novca kojeg bi nam davale zemlje potpisnice Sporazuma iz Kyota o kvotama ispuštanja ugljičnog dioksida, domaći ekologija i turizam mogli blistati? Naime, Sporazum je potpisan 1992. godine i tada je današnja Bosna i Hercegovina bila puna teške industrije, da bi danas bila u gooooolemom ekološkom minusu. Da ništa ne radimo, a pare da liježu.

Naravno da je ovo zemlja za lovu na sunce. Umjesto da solarnim panelima prekrijemo svaku moguću plohu ove divne zemlje, koja ima daleko više od samo divne klime, i da ležimo na suncu i sunce nam zarađuje novce, ma dajte, nemojte mi samo pričati da se ne može.

To su vas naučili ovi što od utorka do utorka žive. Što ni jučer nisu formirali Vladu ni implementirali izborne rezultate, što još raspravljaju o ministarstvima i odborima i agencijama i direkcijama i paragrafi pa zagrabi pošteno...

Nemojte mi samo govoriti da se ne može. Otimajte se!