Nekako baš komunistički

Bio jednom taj narodnooslobodilački pokret, oslobobađali nas od germanske okupacije kada su Germani okupirali naše šume, naše rudnike, naše ljude. Tako smo, barem, učili u školama. Najprije je bilo kao da su nas Germani okrenuli jedni na druge pa smo se klali, palili, silovali, balije, četnici, ustaše (abecednim redom).

Kako je vrijeme odmicalo, narodnooslobodilački pokret sve je više ustupao mjesto komunistima, pod raznim nazivima, narodna, federativna, socijalistička, ovakva, onakva... Naroda se sve manje pitalo, kakva vlast narodu, demosu, to je demokracija, ne valja to.

Kako je vrijeme odmicalo, malo pomalo, prepuštali su im naši preci vlast, malo po malo postajali smo samo sićušni šarafići u njihovom (samo)upravljanju. Mislili smo da samoupravljanje znači da sam sobom upravljaš, a ono samo su oni upravljali, nas nitko ništa nije pitao. Ali nije se nitko ni bunio, bilo je kruha, bilo je čak i slastica, čokolada, keksa, vafla... Nitko se nije bunio, bilo je igara, mediteranskih, bilo čak i olimpijskih...

Oni, komunisti, pritom su se sami međusobno progonili, uz medijske pompe i krize i proljeća, sami su se dijelili na frakture, strukture, revolucionare, kontrarevolucionare... Smicali koze, smicali se međusobno, jedni drugima podmetali afere... Pa bi se isto tako slizavali opet, ljubavi cvale, padali novi ustavi, kobajagi, bezbeli...

Na kraju, kad su ostali više bez ideja kako da nas muzu, radničku, udarničku klasu, kakva klasa, to je fukara obična, nagovorili su nas da mi njih srušimo s vlasti na ime neke lude demokracije, popljačkali su nas pritom masovno, uzeli nam sve što smo imali, a što nisu stigli uzeti, mi smo si međusobno popalili, poklali, posilovali, porobili... Balije, četnici, ustaše (abecedim redom).

Devedesete su nove četerespete – dvaput

Došli nam ti Germani opet, dok smo se mi klali, silovali, palili, rušili, tjerali, mi balije, četnici, ustaše. Donijeli investicije, obnovu, razvoj, fondove, banke, instalirali demokraciju, implementirali toleranciju.

U tom višegodišnjem procesu dodatno smo osiromašeni, ostali smo i bez onoga održivi u povratku i vratili smo se odakle smo počeli prije pedesetak ili stotinjak godina, ovisno od kojeg datuma tko računa – zemlja seljaka i težaka ponovno je na snazi. Sad opet robujemo na vlastitoj zemlji, u vlastito vrijeme za vlastitu triput zarađenu plaću.

U toj zemlji koja je naša, a ne uživamo u radu na njoj, političari se sami tuže, ministri poljoprivrede, inžinjeri poljoprivrede, sami si sude, sami se prozivaju, sami se oslobađaju, nekako baš komunistički.

U toj istoj zemlji političari se sami dijele na struje, čiste struje, napredne struje, devedesete struje, naše struje, unije struje, demokratske i frontalne struje. Podijele se pa se svađaju jedno vrijeme, ustavi, zaustavi, paketi, raspleti, opleti zakon o radu u zemlji nerada, pa pričekaju malo pa se onda opet koaliraju, ustupaju, podržavaju, ujedinjuju, nekako baš komunistički.

Pa se u toj zemlji ne održavaju izbori jer zakon koji su sami htjeli nije njima po volji pa si sami ukinu vijeća pa odlučuju parlamenti, nekakvi pusti parlamenti, pa onda vide, može to tako, slonovi da se tuku, a trava nastrada, pa im padne na um, šta ima veze, možemo odgoditi lokalne izbore još dvije godine, sad ćemo dvije, a sutra tko se buniti smije?! Jel da, baš nekako... komunistički, doživotne funkcije i slično.

I poslije Tita (barem) tri Tita

Ne znam doista zašto se pitam, ali evo nekako dva desetljeća je od Daytona pa sebi velim, niste shvatili, i onda pitam: Zašto svaki put šutite?

Kada se kolju i pale i siluju balije, četnici, ustaše (abecednim redom), kada se tuđinska služinčad implementiraju na vlast, kada se zavađaju, mire, kada vam glume poredak, napredak, kada se imenuju na neodređeni rok, do smrti, poslije smrti, Josip Tito, Baka Tito, Mili Tito, Dragi Tito, Zlatni Tito, Željni Tito... ti to, a ti to. Stalno šutite.

Kod vas je vlast, ljudi, nije ni u Njemačkoj ni u Austriji, nije ni u zajednici ni stranci ni akciji, nitko ne drži ni vaše granice, ni vaše mandate, ni vaš rad, trud, znoj, kruh, budućnost. Koliko ćete šutjeti dok vas vuku za nos?

A evo opet u Europi počinje priča kako će malo zaratiti Srbi i Hrvati, oko izbjegličke krize, pa dovlače Ameri nosače zrakoplova pa Rusi dovlače zrakoplove. Nema veze, samo se vi spakujte pa idite robovati u Njemačku Germanima, bolje je to da kao bezemljaši robujete u njih na njihovoj zemlji, nego da robujete ovdje na svojoj, opet njima. Kad već ne znate o svom se jadu zabaviti. Stvarno, koliko repriza morate odgledati da vam dosadi ova priča svaki put iznova?!

Ma ustvari... svaki narod zaslužio je svoju vlast. To je baš prosta stvar i vi ste baš zgodan par... vaša vlast i vi.