Ne daj Bože da Ustavni sud smišlja naslov

Moja žena i ja slavimo tri datuma, tri godišnjice koje obilježavaju našu ljubav. Prva je u ljeto, u lavu, kada smo nakon duge i vatrene bitke, dapače otvorenog rata, oboje popustili jedno drugome, podignuli bijele zastave, potpisali mirovni sporazum i nastavili dalje zajedno. Od rata nema koristi, previše je kolateralnih žrtava, a mi se već desetljeće i pol uvjeravamo da je tako.

Većina naših poznanika nije bila spremna na desetljeće i pol odricanja, kompromisa, tolerancije i malo ih je ostalo zajedno do danas. Nas dvoje nekako smo bili i ostali živi dokaz da velike ljubavi nisu erupcije i vulkani, nisu eksplozije, nego su rezultat dugotrajnog truda i teškog rada. Pobogu, nismo anđeli, ljudi smo s manama. Ponekad trebamo drugu priliku, ponekad nam treba progledati kroz prste.

Druga su dva datuma jesenja, oba su u škorpiji, rekli bi astrolozi, i oba obilježavaju naš brak. Nisu u dan razlike ili nešto takvo, potpuno su nevezani, nisu čak u istom mjesecu. Naime, ja sam odrastao u hercegovačkoj rimokatoličkoj župi-slučaju koja je onako, napol' legalna i legitimna pa se župniku ženine matične, nedijecezanske i nefranjevačke župe sa sjevera Bosne, u Republici Srpskoj, naš brak učinio tipičnim hercegovačkim lopovlukom. Nije nas htio vjenčati dok mu ne donesemo dokaz da nas je država Bosna i Hercegovina de facto i de iure... vjenčala.

A gdje je pečat, mladenci?

Svi ti brojni datumi, hodanja od ureda matičara do matičnog ureda i natrag nisu nas učinili jadnicima. Iako smo ljudi skromnih potreba, nerijetko promatraču sa strane izgledamo lavovski: kao dvije holivudske dive, prepotentni, preponosni, razmaženi, umišljeni, ah, tko bi selu ugodio, na kraju krajeva.

Naš je brak nerijetko ipak škorpijastih osobina: škrto živimo, triput prebiremo marke prije trošenja, no ipak znamo da je ono što imamo jedinstveno i privlačno, iskreno i divlje dobro.
Na kraju, krajeva, kada usporedim vlastitu svadbu, koja je zbog župnika trajala nekoliko dana, išla u epizodama i što sve ne, možda nije bila kao svadba Severine i Igora i koštala 74000€ , ali u implementaciju našeg brakotvornoga projekta bili su uključeni svećenici dviju župnih crkvi, triju svećeničkih redova, jedan biskup, dva autobusa, harmonikaš, zbor, bend, transgender kumovi, gosti iz triju europskih država, šest medijskih kuća, triju političkih stranaka... je*ote, bio je to samo takav happening!

Naša obitelj, naši starci, rodbina, prijatelji, jednako se s nama raduju za sva tri datuma. Nikad nitko nije rekao: "Nije vam taj datum legalan!" ili "Ne smijete slaviti taj neustavni datum, razvest ćete se!" nego se raduju svi s nama. A još ćemo više datuma imati kad jednog dana zaradimo djecu (no to je opet priča za nekog drugog teksta poludomoljubne tematike 'volim je, makar 'vaku!').

Ne dao Bog da djecu donosi Ustavni sud

Nas dvoje, nije li to logično, živimo u zemlji kojoj dosta sličimo. Skromna zemlja skromnoga naroda, ne velikih potreba, ne pretjerano visokih dosega, ali promatračima izvana nerijetko izgleda burno, vatreno, nemirno, divlje, neobuzdano, filmski. Baš onako, narodski rečeno, s kim si, takav si.

I u ovoj našoj zemlji, ponavljam, našoj zemlji, svih nas, ima također nekoliko datuma kojima se obilježava trokonstitutivni brak, na državnost, na mirovni sporazum, na neovisnost, na sve se ovdje gleda multiplicirano.

I ovdje su u implementaciji ovog trojednog braka sudjelovali autobusi, izbjegli, prognani, zapaljeni domovi, porušene bogomolje, uništena djetinjstva, mladosti, raskidane ljubavi, brakovi, mirovni sporazumi, izaslanstva nebrojenih država, vjerski velikodostojnici, povjerenici, izaslanici, visoki predstavnici, ...

U našu je ljubav ugrađeno mnogo rada, truda, odricanja, tolerancije, mi se međusobno prilično (ne) mrzimo koliko se oni koji nam upravljaju životima (ne) vole.

Imali su, naime, više nego moja supruga i ja, imali su dva desetljeća da iz ratnog razmišljanja pređu u mirnodopsko, da iskorijene separatizam, majorizaciju, nelikvidnost, smanje birokraciju, uvedu red i organizaciju... da se, na kraju krajeva, zahvale strancima što su nam došli u svatove i ako ne bi bio problem, da sad idu, da pravimo djecu bez voajera. Mislim, koji bi to bračni par napravio djecu da su tu svekar, svekrva, punac, punica, sestra, brat, svastika, zet, nevjesta, baba, žaba, komšija baraba...

Imal' 'ko 'vaki datum?

Mislim, kakvog je utjecaja proslava devetog siječnja/januara na prosječnog Federalnoga pučanina?! Ja bih osobno volio da ne moram raditi tog dana, ja bih volio da si mogu priuštiti sveti januar, zima je, bolan, tko će, po onom ledu u siječanjsko jutro čistit stakla, smrzavat se, suše se ruke, pucaju usne, prokuha auto, a sve jer ti moraš na nekakav posao, radi mizerne plaćice koju spiskaš za dan.

Iskreno, razlog zbog kojeg se domaći političari žele zahvaliti strancima je totalno idiotski, ono prskos, inat, čuj odluka tko će što slaviti. To ono kao kad se netko u društvu provali pa nemojte se smijati ostali. No, naučili smo da su takvi svi bosanskohercegovački razlozi. Više koga to zanima?! Mene nije, a ni tebe. Ali da je krajnje vrijeme da stranci odu, da ih je dva desetljeća previše, jeste. I njihove šuplje priče o toleranciji i suživotu na kojoj se omanja skupila pretakača iz šupljeg u prazno ne radeći ništa bogati.

Pa šta će nam biti, ako odu?! Ne postoji takvo što kao crkveni razvod. Ili... Ostat ćemo bez para možda?! Nemamo ih ni ovako, vrte ih samo stranci i njihova služinčad. Ne bi, na kraju krajeva, da će ponovno rat izbiti, ama ovdje ni atentat nije atentat nego oveća petarda u tunelu koju baci dijete do jučer ministra.

Mi smo zemlja različitosti, trebamo se kao takvi razumjeti. Snijeg pade na behar na voće, neka slavi tko što hoće.