Lako ti je ovcu naučiti, hajd' insana!

Konstitutivni narodi i nekonstitutivne narodnosti te polukonstitutivni građani Bosne i Hercegovine imaju jednu neopisivo čudnu naviku – uvijek gone jedno te isto, ma koliko im objašnjavao da su u krivu ili da je to što čine besmisleno.

Mislim, ne znam ni zašto se tome još uvijek čudim. Ovdje je propuh zdravstveni problem br.1, ovdje se po crnim mačkama pljuje, voda se prolijeva za djecom što kreću na ispit, kad se s nekim slučajno sudariš glavom, sudariš se još jednom da vam se majke isto tako slučajno ne posvađaju, ne sjeda se za kut stola jer ćeš imati ludog supružnika (e moja ti se onda nasjedila na ćošku!), potkova se nosi u automobilu, voda se ne toči "preko ruke", moraš paziti u kojem pravcu mlatiš rukama kad pričaš o nekoj bolesti... ali nisam na to mislio.

Dva desetljeća ovdje čovjek obični domaći nije naučio da su ovi što su na vlasti u ovom ili onom sastavu, alijansi, platformi, demokrata, nacionalista, koječega... opasni i da ih se treba riješiti što prije.

I ovca znade

Moj prijatelj nedavno odlučio raditi priču o zaboravljenim minskim poljima razasutim po danas pustim selima Bosne i Hercegovine. I zaputio se na jednu takvu lokaciju u istočnoj Hercegovini, gdje navodno jedan samouki djed razmontirava to ratno zlo. Prvo, bilo mi je sumnjivo već i to da je simpatični djedica samouk, jer samouki ljudi uče metodom pogodaka i pogreški, a ovaj djed ima sve organe na broju, očito još nijednom nije pogriješio. Stoga zaključujem da ili nije samouk ili nije simpatičan. No nebitno.

Moj se šašavi prijatelj (neka mi ne zamjeri epitet) tako s nekim ljudima iz tog kraja odluči zaputiti u brda, do tog samoukog djedice deminera. I kako to obično biva u vedrim i veselim pričama koje imaju sretan kraj, izgube se oni, ni manje ni više nego usred minskog polja. Da su u minskom polju, zaključili su tek pošto su vidjeli neobične humke u kamenjaru za koje su pretpostavili da su ili mine ili ostatci čišćenja istih. Uslijedilo je panično vikanje, zapomaganje, zivkanje jer srećom su imali signala u toj zabiti i pomoć je bila krenula. (Oh, da mi je bilo vidjeti im tada izraze na licima, ali onako, sa sigurne udaljenosti ipak. Koji ih je đavo i tjerao u minsko polje?!)

Zanimljivo, tu njihovu paničnu galamu čula je među tim brdima u istočnoj Hercegovini i jedna čobanica. Ne mlada, zgodna i naivna jer ovo nije ta priča. Već obična domaća, stara, naborana, nimalo naivna baba i njenih dvadesetak kržljavih ovčica. I priđe njima čobanica, držeći se na dovoljnoj razdaljini jer baba dobro zna lokalne kozje staze i mnogo joj je stalo do još kojeg ljeta na ovome svijetu.

Pomogla je njima baba da se domognu pravog puta ponovno, no prijatelj mi je natuknuo da je primijetio, u svoj toj svojoj muci, jadu i panici, da ni u jednom trenutku nijedna od ovaca nije ni pomislila zagaziti u minski nesigurno područje. Naučile ovce da u minsko polje ne treba da idu. I drže se čvrsto u stadu, nijedna ni koraka ne iskače, veli on.

Samo insan domaći nikako da nauči

Iz sve te, na prijateljevu mi sreću, vedre anegdote ja zaključujem, dakle, ovcu se u istočnoj Hercegovini da naučiti da u minsko polje ne zalazi. Ne vjerujem da su te ovce iz one države pa da kažeš da su u pitanju JNA-ovce koje su redovito išle na vojnu obavezu, niti da su neke ovce koje je nevolja Golog otoka naučila šta se sme, a šta ne sme. Ne vjerujem ni da su to ratne ovce, koje se sjećaju gdje su mećale mine jer te je već netko odavno rasporio i na ražnju okrenuo. Ne vjerujem ni da su to bile neke iskusne poratne ovce. To mora da su mlađe ovce jer teško da bi baba mogla izmusti išta iz stara i žilava vimena. To mora da su neke mlađe, inteligentne, obrazovane, ambiciozne ovce i da razmišljaju o životu dogodine.

Mislim, mora da su to neke ovce genijalke jer eto ponavljam se, u istočnoj Hercegovini OVCU MOŽEŠ NAUČITI da ne ide u minsko polje.

Samo autohtonog domaćeg insana ne možeš naučiti da razmišlja o životu dogodine. Jer onda bi se sigurno dosjetio da su ovdje svake dvije godine izbori i da je sve ono što je čuo u izbornoj kampanji pa se potom ispostavilo kao šuplja priča već u prvih skoro pola godine "procesa (ne)formiranja vlasti", da je to jedna sasvim iskrena kampanja za te izbore za dvije godine. Uostalom, 'platforma' je izgubila izbore prije četiri mjeseca, a platformski ministri još sjedniče. Jel to samo meni smrdi na minsko polje?!? Šta radite vi novoizabrani?!? Jesu li to te obećane promjene?

Dabogda mi svi zalutali u minsko polje kad smo gluplji od ovaca!