Festivalizacija života

Nekih stotinjak godina prije naše ere rimski satiričar Juvenal skovaše zanimljiv izraz "panem et circenses", želeći se narugati navadi tadašnjih političara da "kupuju" glasove plebsa (čitaj sirotinje) dijeleći žito skoro pa badava i organizirajući razne festivale, uglavnom kojekakvih primitivnih cirkuskih igara.

Prošlo je, dakle, više od dvije tisuće godina i jesmo li našli valjanu alternativu suočavanju s problemima na djelotvoran način? Hm...

Festivalizacija kulture

Nedavno sam bio na književnom festivalu Poligon, ovdje u Mostaru, slušao sam neka od eminentnih poetskih imena s prostora Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i jedna od tema okruglih stolova na festivalu bila je festivalizacija kulture. Reklo bi se oksimoron da nije riječ o ozbiljnom problemu koji tišti umjetnike svih 'branši' – naime, aktualne vlasti potrude se izdvojiti neku siću da se organizira bilo kakav kulturni festival gdje najedu i napiju umjetnike i posade ih pred kamere i oni se onako napol siti i napol pijani zarumene i smješkaju i to je u javnosti slika da političari vole umjetnost i kulturni rad, evo vidiš kako im šakom i kapom daju za festivale.

A naravno, nema veće gluposti jer istinski umjetnici imaju ironiju i satiru usađenu u sve čime se bave pa im je književni, dramski, likovni, filmski (i ini) izričaj nerijetko kritika društvene zbilje koja je gotovo uvijek rezultat političke dekadencije i demagogije. Tako da vlastima ni na pamet ne pada izdvajati za te umjetničke niškoristi koji samo ukazuju na minuse u društvu (baš nekako kao u Juvenalovo doba).

I naravno da ne daju šakom i kapom za umjetnost jer ti isti umjetnici kroz ostatak godine nerijetko nemaju od čega platiti kirije za svoje plesne studije, nemaju od čega platiti struju da bi mogli navečer u miru pisati, nemaju od čega platiti vodu da razmute boju i gips. Dakle, festivalizacija, privid, da djeluješ jednom godišnje ili dvogodišnje, ako je bijenale u pitanju.

Festivalizacija politike

Nedavno tako uhitilo, privelo, odvelo u ćuzu Jerku Ivankovića Lijanovića. Uhvatilo ga bilo i prošle godine, baš u istom mjesecu. Rujan, mjesec žetve. U'itiš Lijanovića i izgleda kao pravna država. Kao da se leglo mita i korupcije svelo na tu političku karikaturu, kao da svakom političaru ne možeš pronaći neku caku zbog koje ga treba uhititi. I sad ono, kao, Lijanović kriv za sve.

Ne branim ga, meni ni u džep ni iz džepa njegovim odvođenjem iza rešetaka. Ali mi sve više sliči na ovu kulturnjačku farsu oko festivalizacije. Istodobno dok privode najmanje bitnog političara za put Bosne i Hercegovine prema općem napretku, u nikad čvršću koaliciju se vežu oni što su jedan o drugome javno iznosili dokaze kriminala, mita, korupcije, pranja novca, ucjena. Jesu li se međusobno priveli? Nisu. Priveli su ovog rumenog, nasmiješenog i metnuli ga tako festivalizirana pred kamere da pokažu kako oni šakom i kapom daju za pravnu državu. Koju, bolan, pravnu državu?!

Cjelogodišnji festivus

No, ljetos je počeo još jedan festival. Prometni. U Mostaru, gradu koji je godinama ispred ostatka Bosne i Hercegovine i u kojem se sranje na kašiku distribuira godinama prije nego u ostatku zemlje. Sjećate se kako je godinama prije službenog, bolje reći, magičnog iščezavanja Gradskog Vijeća Mostara, vlasti kao bilo, ali dugo se formirala pa se kao nije formirala pa se napola formirala. Čekaj, pričam li sada o Vladi Federacije ili o Gradskom Vijeću nekadašnjeg Grada Mostara?! Ah, da, još je riječ o Mostaru.

Najprije su, dakle, presjekli prometne žile kucavice na jugu i sjeveru Mostara. Da nitko ne može pobjeći. Sad ukidaju i promet prugom, isto tako neke sanacije i slično. Tko ima još za avionske karte, pobjeći će zračnom linijom, dok još postoje, prikriven među posjetitelje Međugorja, i neće se vratit' nikada.

A onda će početi prave orgije, cjelogodišnji tulumi. Stavit će nas u kavez, odakle će nas puštati od izbora do izbora, dobro će nas tada najesti i napiti, dovesti kakvih pjevača i mi ćemo svi uredno napol pjani i napol siti stati u red, pred kamere. A od izbora do izbora, neće nam dati ni kruha. Kruha i igara, samo što kruha neće biti, a igre smo mi.