Dosta o prošlosti, idemo malo o nama

Davno su Nadrealisti rekli da ***** zemlju bez belaja. A ovdje belaj možeš izmisliti svaki dan. Evo recimo danas, možeš započeti priču o Bleiburgu i eto ga svađa za tren oka. A dva su razloga što ne želim započinjati kavgu danas: prvo, mati mi je rođendan pa nemam kada odgovarati na telefonske pozive i poruke, nije, jel, da izbjegavam čestitu prepirku; a drugo, već sam dovoljno puta pisao o Bleiburgu i antifašizmu i antiantifašizmu i partizanima i ustašama i pristašama i stvarno želim da pričamo o nečemu jednostavnijem.

Recimo, ekologiji. Već tjednima traje agonija bosanskih rudara, što im ne daju da prošire površinski kop, a nema ni mjesec dana da su Višković i Novalić dobili jasnu poruku od Europske unije: sutra da uđete u EU, samo ćemo vam pozatvarati termoelektrane. Bolje, dakle, sami ih se riješite. Mogu se rudari na glavu posaditi, skidam ja njima kapu svakoga dana, ali Bosna i Hercegovina, ukoliko želi napredovati, mora se okrenuti ekološkijoj energiji. Ne zato što moramo imati obzira prema generacijama koje dolaze, da im ostavimo čiste zrak i vodu.

Mi smo ovdje više poput pastrmke, posijemo ih i pustimo u svijet, pa ako se budu znali vratiti, vratit će se, ako ne, tko ih šiša. Nije čak niti radi Europe, već dva desetljeća oni pričaju jedno, a mi gledamo drugo. Znači, ne vjerujem ja ni u tu ekološku spiku. Moramo se okrenuti ekološkoj energiji da nas ne bi bogati Europljani sutra prevarili kao Poljake, Slovake, Čehe, njihove su prljave elektrane u vlasništvu bogatih europskih energetskih velesila i sasvim uredno truju braću Slavene, ali novac ide u ruke Germana i Nordijaca, koji su ono, ekološki svjesni u svojim granicama. Ja sam više za staru metodu, nek crkne i moja krava, da komšija nema gdje pitati mlijeka.

Tesla bi nas se stidio

Ukoliko pitate bilo kojeg otvorenijeg trulog bogataša, ono, da vam iskreno odgovori na šta se fokusirati u životu, spomenut će energiju. Svi ste čuli da Amerika vodi naftne ratove. Ali znate li da Njemačka, Turska, Rusija, Kina, vode energetske ratove također. Vrlo komplicirana sprega koju ću, da ne bih pogriješio u detaljima, prepustiti stručnjacima da objašnjavaju, naše je samo da znamo da se iza svih modernih kriza, primjerice na potezu od Gruzije do granica Finske (Čečenija, Krim, Dombas...) krije energija.

Niste glupi, znate da kod nas ima potencijala. U nas možeš ljeti jaje ispeći na asfaltu u Hercegovini, u Bosni i posljednjih noći stražare nad rijekama. Strašno je koliko bogatstvo imamo u toj razornoj moći od koje pomalo strepimo. Ono da ležimo, a para da iđe. Ali je smiješno i koliko često se mi upuštamo u svađe oko klerofašizma, separatizma, oko rezervista i paravojski, a učili smo još u osnovnoj školi da je Treći Reich pregazio Jugoslaviju za 6 dana. Slovima, šest dana. To znači, dan po bivšoj republici. Znači, da nas pođe netko napasti, do podne bi pregazio Federaciju, a u idućih 12 sati Srpsku, a i to samo zato što nemamo autoceste.

Ondje gdje mi možemo imati svoje ja jeste upravo prirodna sila, jer mi ti dođemo kao neki američki rezervat, samo u Sjedinjenim europskim državama. Ono, imamo tih hidroelektrana, imamo vjetrove i sunce, imamo plemenski patrijarhalni ustroj plemena: Mače-Bošnjaši Potavatomi, Prekodrinski Šošoni, Zapadni Čeroki te Građanska Potavatomi nacija, a i slijepo vjerujemo svojim vračevima i poglavicama. Sve isto kao u Americi. Samo djeca germanska i anglosaska se bogate na nama, a mi...

Jebo sad hiljadu maraka

Kažem, vrijeme je da se mi pozabavimo ekologijom. Ne da razmišljamo što propada Zračna luka Mostar, nego kako da dovedemo turiste. Na divlje vode oko Konjica, među munike oko Mostara, u močvaru kod Čapljine, na tarču u Stolac, na more u Neum, na paraglajding s kule hercega Stjepan, na janjetinu iz Hajdučke republike, na skijanje niz Kupres...

A kako se to čini i zašto nam ne uspijeva?! Baš kao braća Hrvati prečani (ovi iz Unije, svi znaju da je svaki pravi Hrvat porijeklom iz Rame, čak i Gospa Sinjska), mi imamo naviku da si postavimo cijene visoko, ono kao poštujemo mi sebe i svoj trud (čitaj cimerfraj). Onda ljudi radije odu na Zakintos nego u Makarsku.

Nego slušaj ti moj recept. Dok sam bio mladić, nerijetko bih prodavao povrće na veletržnici u Čapljini. Nikad nisam dugo čekao na kupce, satak-dva maksimalno, a sasvim jednostavnom logikom. Prvo bih ujutro došao, uparkirao, zaključao i obišao tržnicu, pitao svakoga pošto paprike, pošto rajčice, pitao za zdravlje koga znam i slično. Potom bih se vratio do naših kola i čekao da naiđe prvi vrli pitac. Bez oklijevanja bih ponudio cijenu tek pet ili deset pfeninga nižu od najniže za koju bih čuo tog jutra. Nikad se zbog toga nisam osjetio da ne cijenim sebe, da držim cijenu za svoj trud.

Cijenio sam činjenicu da sam uspješno trgovao i da sam nakon prodaje slobodan da se bavim onim što volim, primjerice spavanjem (malo je nezgodno svirati zorom, a uvijek tržnica u cik zore bivala). Netko bi rekao, ti si radi tih 10 pfeninga stotine i tisuće maraka u konačnici gubio. Nisam, bolan. Nikad mi urod nije strunuo na tržnici, nikad nisam pržio mozak na hercegovačkom suncu, nikad nisam poželio napustiti ovu svetu zemlju da bih u nekoj Austriji ili Njemačkoj još više radio za jednako prenisku plaću.

Znaš kako u nas gazda zatvori piljaru ako mjesečno nije dobar petiljada, a radnici za dvjesto eura rade, još na crno. Ne bolan tako, ne kao da nema sutra, idemo ekološki, samoodrživo. Bitno je biti u plusu, bitno je da kuća nije pod Vrbasom, pod Savom, bitno je samo da ništa ne propada. I da ne gubimo vrijeme na prošlosti. Tipa na Bleiburgu. Mrtvi neće ustati, a nama je živjeti još neko vrijeme. Da bi imao tko sjećati se tih predaka.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.