Ciao, Bella!

Drevni Rimljani, za razliku od kasnijih robovlasnika, nisu bili rasisti. Oni su u svojoj vojnopolitičkoj moći prisvajali kuhare, konobare, čistače, pralje itd. iz čiste obijesti, jer im se moglo. Kako su Etruščani originalno i sami mediteranski tamnoputi, nisu nešto pretjerano dvojili o boji kože. Imali su roblje probrano među svim pokorenim plemenima i narodima.

Da se razumijemo, robovlasnički poredak vjerojatno je nastao kada je prvi despot pobijedio u nekom ratu sa susjednim plemenom. Jasna pravila na tom planu imali su još i stari narodi iz Mezopotamije, Egipta, dalekih Inda i Kine... U političkom smislu, robovlasnički sustav unaprijedili su Grci. Tada se prvi put spominje pojam hipoteke, što originalno znači 'ubijeljeni kamen', riječ je o krečom premazanoj stijeni, simbolu da je neko zemljište pod financijskim zajmom. Zbog tadašnjeg lihvarskog načina kreditiranja, značajan broj slobodnih ljudi nije mogao vratiti kredit pa bi ostali bez zemlje, a u konačnici i bez slobode.

Rimljani su štošta preuzeli od Grka, pa su tako lako usvojili i ideju o dobro odgojenim robovima, nerijetko i školovanim. Znamo svi priču o Spartaku i tragičnoj robovskoj republici, bio i onaj holivudski spektakl od tri sata, ako ništa drugo.

Uglavnom, provalom Huna i Avara pokrenuta je velika migracija stanovništva s granice Europe i Azije na jug, prema Mediteranu, a Slaveni kao siromašna, napola izgladnjela plemena, nisu pokazivali otpor prema vojno i politički uređenom Rimu, postajali bi nerijetko zarobljenici moćne supernacije s juga.

Kroz stoljeća Slaveni, bljedunjavi doseljenici sa sjevera, postali su na Mediteranu simbol za robove. Bili su miroljubivi, prilagodljivi, samozatajni, savršena posluga. Rimljani su za roba koristili dva međusobno slična izraza: servus i sclavus. Lako vam je prepoznati riječi o kojima se radi. Iz prve je vremenom nastao izraz za određenog potlačenog pripadnika balkanske populacije, dok je drugi izraz, koji se udomaćio za sve Slavene (čitaj roblje) raspadom Zapadnog Rimskog Carstva dobio više oblika: sclavus, sciavus, schiavus.

Po starom rimskom pozdravu: 'servus humillimus, Domine spectabilis!' (ponizni sam sluga, velikodušni gospodaru) izraz sciavus (šćiavus) prerastao je u danas poznao 'ciao', dok je originalni izgovor sclavus izgubio tvrdo K i postao obični Slavus/Slaven.

Više je skupina Slavena dobio ime Servii (op.au.Srbi) tako se srpsko ime pojavljuje na Balkanu, ali istodobno i u okolici današnjeg Dresdena, tako da imamo i dvije skupine slavenskih naroda koji se zovu Srbi.

Postojali su Sclavii ilitiga Servii koji su živjeli u okolici i zaleđu Dioklecijanove palače i grada koji je nastao oko nje, na obali Jadrana. Da bi se međusobno razlikovali od drugih srodnih Slavena, ovi su za sebe koristili izraz 'prigradski', 'oni oko utvrde', a utvrda je u starom slavenskom jeziku zvučala otprilike chorwat (korvat ili horvat), izraz i danas postoji u jezicima sjevernijih Slavena. Praktično, jedna široka skupina plemena robova (Slavii) koje su regionalno dijelili na servii robove i ove prigradske chorwat robove, moguće da su se međusobno razlikovali u zanatima u kojima je koja skupina prednjačila.

Na prijelomu tisućljeća, kada su se kršćani međusobno počeli razilaziti, servii su primali pravoslavlje, a chorwati katoličanstvo. Dolaskom Osmanlija imena postaju službena na samo njima svojstven način. Naime, turci zbog svog specifično mekog izričaja praktično ne mogu izgovoriti naše romansko-slavenske tvrde riječi i zemlja servorum je postao Sırpistan, a zemlja Chorwatorum Hırvatistan.

Prvih stoljeća svoga obitavanja na Balkanu Srbi i Hrvati bili su međusobno još itekako svjesni plemenske bliskosti, te se bilježi kako su se knez Branimir i car Dušan zajednički borili protiv trećeg slavenskog plemena Bugara. No, kako je vrijeme teklo i razlike između katolika i pravoslavaca rasle, tako su i dva plemena poprimala obrise zasebnih naroda.

Zanimljivo je da su Rimljani jednu rijeku u ovom području zvali Bassana, a dolinu te rijeke Bathinus. S vremenom su i žitelji ovog područja, baš kao Servii i Chorwati dobili zaseban naziv Bassanes, a regija u rimsko doba nazivana Bathinus, u srednjem vijeku postala je jednostavno poput i rijeke Bassana/Bosna.

Pitate se kako je ime Bosna preživjelo, pa jednostavno, na teritoriju kralja Tvrtka, inače katolika s bliskim vezama s ovim prigradskim Slavenima, Osmanlije su uspostavili granicu s kršćanskim Zapadom pa je ovaj teritorij dobio poseban status, nazvan po vladaru paşalık Basana/pašaluk Bosna. Sve ostale europske pokrajine koje su bile pod turskom vlašću ili u izravnom dodiru s turskim imperijem imale su naziv 'stan' osim ove posebne pogranične zemlje.

Odvrtimo li nekoliko stoljeća unaprijed, dolazimo do Ivane Marić, Bisere Turković, itd. Prva u žižu javnosti (opet) upada tobožnjim napadom na Bošnjake jer je rekla da su oni svoje ime izmislili nedavno. I iskreno, da mene neki Englez sada pita da mu objasnim, ne bih mu znao u par fraza objasniti tko smo i zašto ratujemo i zašto smo u vječnom sukobu i da sve vuče korijene u rimskim izrazima za nižerazrednu besplatnu radnu snagu. Vjerojatno bih rekao, ovi su ti brate izmislili sebi ime tad i tad, ovi su sebi izmislili i ime i priču koja ide od nekakvog Irana i nekog tamo Hurawatija, a ovi treći su nomadne izmislili ime. Na kraju, istina je da su nam svima ime dali Rimljani, a Turci ga oblikovali u danas poznati oblik, to jest kumovali su i današnjim Srbima i Hrvatima i Bošnjacima (u turskom od Bassana-Boşnakca bosanski).

Druga u žižu javnosti upada (opet) namećući vlastitu viziju zemlje i vakcina i svega kroz neku samo njoj svojstvenu prizmu osobnih predrasuda i stavova. Sve u svemu, niti jedna ne zaslužuje ozbiljnu osudu, jednostavno ono kao verbalnu čvoku da sljedeći put odvažu riječi malo ljewše. A mi svi ostali, šta ćemo mi?!

Eto ono barem da izguglamo, ako nam je muka studiozno se baviti ovakvom tematikom (nisam ni ja ekspert, ovo mi je struka moje žene pa nerijetko imam brojne knjige pri ruci, a ono da mi je zanimljivo, jok eto nije). Na kraju krajeva, mi smo svi samo jedna velika skupina europskih bijelih robova koji su prema mjestu rođenja dobivali preciznije dezignacije: rob obični, rob prigradski, rob basanski. Vjerojatno bez ikakva specifičnog utemeljenja u nekakvu ideološku, jezičnu ili kulturološku razliku, već eto, jedni su bili dobri ribolovci, jedni metalci, jedni drvosječe. Ono ništa drugo, nego koji je rob za šta bolji. Eto to ti je, isto kao i danas, kad idemo robovati na Zapad, u kafiće, motele, staračke domove, za CNC strojeve... uglavnom, sve ono što se hoch Europljanima ne da jer je teško ili prljavo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.