Bosanskoheregovački muzej Madame Tussauds

Ima taj blesavi muzej u Rotterdamu u kojem su izložene životinje stradale u bizarnim nesrećama, u sudaru suvremenog čovjeka i prirode. U njemu su izložene brojne preparirane životinje koje su glavom platile u nekim, malo je reći, neplaniranim okolnostima. Tako je primjerice u ovom muzeju izložena preparirana lasica koja je željela spoznati tajne fizike, no nesretno je odabrala uskočiti u veliki hadronski sudarač u CERN-u, znate, onaj LHC za pravljenje portabl crnih rupa. E pa, jadnica je spržena i time je zaslužila mjesto u muzeju.

Ipak, ono što je bizarnije jest činjenica da je ona tek druga lasica koja je tako stradala, no tijelo prve znanstvenici su stavili u vreću i bacili. Dakle, još je luđe da je netko naručio tijelo lasice koja se sljedeća samoubije u LHC-u.

Zanima me jesu li u muzeju naručili i tijelo običnog, domesticus Bosanca ili Hercegovca. Jer imam neki šašav osjećaj da smo mi primjerak primata koji je došao u najbizarniji dodir s čovjekom.

Minus i minus daju dva minusa

Bizarna priča homo erectusa balkanicusa počinje zapošljavanjem. Obećali su nam stotinu i koliko tisuća novih radnih mjesta, da sad ne zbrajam, mobitel mi nije pri ruci. Nisam odavno čuo da je tko dobio posao, osim ako je gdje netko umro ili ne znam, neki drugi bizarni razlog. Uglavnom, uvjeravaju nas da se oko nas sve pozapošljavalo. Problem je što je riječ o dedukciji pa nam vrh Vlade Federacije servira podatke o brojevima ljudi na birou za zapošljavanje.

Njih je na birou, istina, sve manje, ali iz prostog razloga što je sve manje državljana Bosne i Hercegovine, što je sve manje ljudi s prebivalištem u Bosni i Hercegovini. Odoše vani, trbuhom za kruhom, odjave se ljudi usput iz vodovoda, s liste za veresiju u lokalnoj piljari, kulturno-umjetničkog društva, društva filatelista i društva šahista, odjave se i s biroa... i tako, mali bizarni gric po mali bizarni gric, sve je manje nezaposlenih.

Sljedeći je izum zapošljavanje na izgradnji autocesta. Skup je naš čovjek, dnevnica po dnevnica, dvadeset po dvadeset maraka, ne stigne se ukrasti dovoljno pa se malo po malo počelo šuškati o portabl-instant selima bliskoistočnih radnika. Tako se na brzinu pozapošljava sva rodbina naših veleposlanika po Vanuatu i sličnim banana republikama u kojima naši bogataši registriraju svoja skupocjena vozila.

Vjetrenjače don Quixotea

Onda su se dosjetili vjetroelektrana. Recimo, pet ili šest godina pričaju o dva-tri kapitalna projekta korištenja obnovljivih izvora električne energije, eno čovjek na Hodovu izgradio čitav kompleks perpetuum mobile, prave paneli struju, ali on još jednog kilovata nije prodao. No zato se ima isto toliko godina pravi vjetroelektrana Podveležje i prodaje se priča o zapošljavanju, a brat bratu, ako je ikad naprave, radit će na njoj u tri smjene po dvojica – šest ljudi na održavanju. Po jedan da izmjeri količinu maziva i drugi da pomete prašinu s metlica kad ljeti ne bude vjetra.

Sljedeći je korak izmišljanje radnih mjesta – faza prva, poznatija kao Sebijin model. Ono, doktore pustiš u svijet, što će ti koji klinac, kad ionako nema citostatika i andola. Ili gaze, kad već nabrajamo čega sve nema. A potom onog jednog doktora koji ostane raditi zaposliš kao urologa, kirurga, člana upravnog odbora i voditelja disciplinske komisije. Model je već odranije poznat u politici pa tako možeš biti zastupnik u županiji i u Domu naroda i biti član preko nekoliko odbora i komisija i povrh svega toga, imaš pravo ostati stalno zaposlen tamo gdje si imao prije posao, dok nisi bio uspješni politički poduzetnik.

No, nedavno je sve otišlo kvragu

Na kraju krajeva, to se moralo dogoditi. Kad su sve bacili na papir, nemaju više gdje. Poženili se, poudali, eno zet od stožernog morao prihvatiti da raznosi kablove u elektroprivredi, nema se više gdje, nema se više koga ni otpustiti, ljudi se međusobno poženili, poudali, skumili, krizme, krštenja, šišanja... Ne smiješ više ni otpuštati.

Stoga je krenula čistka. Pritisak se prvo osjetio u javnim institucijama od neke funkcije, tipa policija, vatrogastvo, javni RTV servis. Onda su opet bacili imena na papir, fali još. Jesu se hvalili mnogobrojnim upisom u članstvo, ali treba sada sve glasače i zaposliti. Počeli odnedavna otpuštati ljude i po privatnim firmama, televizijama i koječemu, gdje god netko glavom razmišlja, otpuštaj. Kolji ko nije iz Jara.

Evo prije koji dan konačno se pokazalo da nema, jednostavno u zemlji koja gubi i stanovnike šakom, kapom, nema se gdje čovjeka zaposliti, ma koliko bitan bio. Stoga se primijenilo krajnjoj mjeri – harač, rajo, harač. Evo kažu uvode carinu na sve što košta preko 50 maraka, zapravo sve što nije uračunato u mjesečnu košaricu. I Ebay i GearBest i Aladin i lampica mu čarobna. Ali prc! Ni tada neće biti dovoljno radnih mjesta za rodbinu pa su odlučili uvesti i odredbu da moraš unajmiti špeditera. Možda putem izmisle i lizača markica, pa i njemu naknada. Već postoji naknada za otvaranje pošiljke na carini. Kontam tako sinoć, ogladnio sam bio nešto, bih li naručio jumbo pizzu, ali strah me da mi ne zaračunaju i carinu i usluge špedicije i za otvaranje kutije i... i dok izbrojim sitniš iz džepa, ohladi se pizza!

Ludnica! Bizarnica! I sad je čovjek u dilemi: otići odavde, što ti prvo prođe kroz glavu ili... Ili... Ili evo ja mislim da je najbolje da svatko od nas sebi, brat bratu - izmisli posao. Fino si naviješ budilnik svako jutro u šest, ustaneš, pišaš, umiješ se, doručkuješ, popiješ kavu, obučeš se fino, odjelce, kravatica, staviš jednu praznu fasciklu u aktovku i zaputiš se na posao. Izmislio si sebi posao, nije čak ni bitno gdje, evo odeš u staklenu banku, recimo, ili u Soko, odeš u Energoinvest, Unis. Radiš osam sati na izmišljenom šalteru, na traci, imaš pauzu za ručak, sve, topli obrok, godišnji, regres, prst u uho, sav sretan poslije smjene odeš kući. Izmisliš sebi popodne i ručak i prilegneš uz izmišljenu televiziju, navečer izmišljeno odeš u grad, na Partizi pogledaš prestavu na otvorenom, neka večer poezije, ili odeš u mostarsku dvoranu, pogledaš rukometni meč, možeš u krajnjoj liniji otići i u kino Partizan, čujem da ovog tjedna ide izmišljeni festival sjvernokorejskog filma... I tako do bizarne smrti, dok ne zaslužiš mjesto u Rotterdamu, u muzeju. Al' bar nisi na birou.