***(a)* vas više Tito!

Svake godine, prigodom velike ljetne seobe jugonostalgičara sa sjevera Europe u Bosnu i Hercegovinu privremeno oživi i duh Josipa Broza.

To se, dakle, ne događa vezano uz neki događaj, primjerice, kada je Dan mladosti, u Bosni i Hercegovini se samo Facebook oboji bojama sleta. Imam dvoje prijatelja kojima je tad rođendan pa i ja imam prigodu okačiti koji jugonostalgični video uz ironičnu poruku, ono, baš krasno paše uz čestitke za rođendan jedinih dvoje ljudi koje znam da su rođeni na taj dan. Jer Josip Broz, recimo, nije.

Ne, ne događa se val jugonostalgije ni na Dan Republike. Tada se prvi ranoranilac dosjeti na Facebook okačiti onu određenu pjesmu Zabranjenog pušenja i svi se onda redamo u komentarima naklapajući o preskupim uvjetima života, poglavito grijanju. Ali i tada, rijetko gdje primijetim jugonostalgiju, više nostalgiju za vremenima plaćenih računa.

Ne dogodi se to ni na godišnjicu Bitke na Neretvi, znam, jer mog oca nitko nikada nije zovnuo da ispriča o svojoj mladosti. A svi ga znate, to je onaj mladić u zelenoj odori koji predaje baklju na dan otvaranja muzeja. Tada se događa samo nostalgija određenog dijela ljudi za svojom mladosti.

Ali Tita svaki put uskrsnu baš onako negdje u ljeto, kad se pomiješaju isparavanja piva, borova i bočate vode.

Zombie Tito

Uskrsne on bez razloga pa se povedu žustre rasprave tipa '(t)ko nas zavadi?', 'o koju je ovo nama' i što je najzanimljivije, najgorljiviji su zagovornici Tita upravo oni koji danas žive bolje nego su u Titovoj Jugoslaviji. Ljetni val titonostalgije obično bude toliko snažan da se nađe barem jedna javna osoba koja iziritira potomke Josipa Broza pa su onda nekoliko dana i portali puni njihovog prepucavanja.

A titonostalgija je zapravo besmislena, iz brojnih razloga. Evo nekih.
Prvi, najočitiji, nije svima bilo sjajno za vrijeme Tita. Pritom ne mislim ni na kakve secesioniste, reakcionare, nacionaliste... Mislim na običnog seljaka i radnika težaka kojem je zapravo samo bilo mirno. Nije pucalo. Da, svakako, imali ste tada pasoš s kojim ste mogli gdje god da ste htjeli, ali kamo ste zaista mogli bez novca?! Nikamo. Eto, bilo je mirno. Mirno je i danas.

Drugo, zaista niste bili slobodni. Niste smjeli javno pričati protiv društvenog poretka. Bio je taj Goli Otok, a i kad nije bio Goli Otok, svejedno ste vi znali oteknuti od pričanja o onome što vam nalaže zdrav razum. Prevelika besmislena birokracija koja je sama sebi svrhom nije dopuštala zadiranje i skidanje s platnih listi stotina tisuća, možda i milijuna. A iznošenjem mišljenja vi biste to činili. Tu vam čak nije Tito ni morao biti neki specijalan čimbenik, veliki sustavi uvijek su protiv glasova razuma.

Treće, zapravo i nemate za čim biti titonostalgični i jugonostalgični jer niste bili uz Tita. Jugoslaveni su bili manjinski narod u Jugoslaviji. Znam, jer moji roditelji, kozmopoliti otkako znam za njih, on Bosanac, ona Hercegovka, odgajali su me pod špagu. Bio sam Jugoslaven i bio sam, zapravo, posljednji Jugoslaven u svom razredu. Oni, zabavljeni odgojem mene i brata, radom i plaćanjem režija, računa, kredita, nisu me stigli ni upozoriti da se Jugoslavija raspada i da je vrijeme da proberem "novu nacionalnost". Pa sam početkom '90-ih redovito dobivao batine od gomile vršnjaka, i onih koji su danas najveći jugonostalgičari po skandinavskim i inim zemljama, do onih koji su najjadniji nacionalisti, što su im roditelji bili onomad najglasniji, a danas jedva sklapaju kraj s krajem.

Sveti Josip (Broz)

Znate, ***(a)* vas više Tito! I vas što ga pljujete i vas što se još uvijek zaklinjete u njega. Jer ne živi se od Tita, ni od blaćenja ni od hvaljenja Tita. Živi se od rada. Tito ne plaća račune, ni kiriju ni režiju, Tito ne vodi djecu u vrtić, u osnovnu, u srednju, na fakultet, Tito ti nije dao vilu da zimuješ u planinama ili ljetuješ na plaži, Tito ti ne plaća registraciju automobila, Tito ti nije kupio cipele, ne prevrće staru, bolesnu majku da ne dobije dekubitus. Tito više nema ništa s nama. Otprilike je jednak utjecaj Josipa Broza na tvoj život koliko i cara Franje Josipa ili Mehmed-paše Sokolovića.

Pa pogledaj samo tu divnu djecu što su donijela europsko košarkaško zlato svojim kućama. Oni pojma nemaju šta je to Tito, oni znaju samo raditi, igrati, raditi, ti ćeš to, ti ćeš to, ti to, ti to...

Oni žive dok se vi prenemažete kako nam je bilo za vrijeme Tita.

I na kraju, ako stvarno nekome nije jasno što sam želio reći: okanite se bajki o Titu i pozabavite se svojim jadom.