Treba ostat' normalan

Da ste 1968. godine nekome rekli kako će film Stanleya Kubricka 2001. - Odiseja u Svemiru postati kultni film s par nastavaka, uz stalne kulturološke citate, uz nebrojene digresije u urbanom rječniku, u reklamama, serijama, drugim filmovima, člancima, knjigama... rekao bi vam da ste ludi. Ovaj film, naime, ostvario je rekordno loš prvi tjedan, a ni ostali nisu bili uzbudljivi. Nešto oni hodaju po svemirskom brodu, nekakav kompjuter priča, horror, ali bez krvi i vriske... Bez smisla.

No bilo je to tek malo prije slijetanja na Mjesec. Pokazalo se da je Kubrick imao sjajnu viziju bestežinskog stanja, tišine koja vlada u skoro pa zrakopraznom bespuću Svemira, a i mračna vizija života u sjeni kompjutera danas se čini tako bliskom. Godina je 2020. i u Sjedinjenim američkim državama, u državi Utah, helikopterska ekipa otkrila je u pustinji sjajni predmet, za koji će se ispostaviti da je metalni monolit, jako sličan onome s kojim počinje Kubrickova Odiseja.

Nadam se da je samo neslana šala, ali s obzirom na godinu u kojoj živimo, može jednako biti i veliko finale. Stoga, samo treba sačuvati hladnu glavu. Ostati normalan.

Danas je dan grijanja

Teško je ipak ostati normalan u zemlji u kojoj se Dan državnosti dočekuje svađom trojice nacionalnih prvaka oko toga tko će gostovati gdje na godišnjicu Daytona, u kojoj nam 'predsjedniku' poruče da nije dobrodošao kod prvih susjeda, ujedno i onih s kojima dijelimo najviše granice. Teško je ostati normalan u zemlji u kojoj jedan od te trojice prvaka prvo prijeti svom narodu, da bi samo tjedan dana kasnije pričao o maestralnoj pobjedi SNSD-a.

Nije lakše držati se normalnosti kada kreneš u kafić pa se na kraj mjeseca studenoga (dakle, ledenoga jedanaestog) uhvati borba oko mjesta na suncu, jer jedino tako možeš iole normalno popiti čašicu razgovora s prijateljima i kolegama. Nije lako držati se normalnoga kada sve češće koristiš rečenice 'Hoćete se, molim Vas, malo odmaknuti?' i 'Možete li nos prekriti maskom? Hvala!' Nekako uporno imam osjećaj da bih lakše pregrmio modu nošenja one stvari preko hlača, nego taj nos koji nije pod maskom. Imbecilno je, nehigijenski, a i opasno je po onoga tko tako nosi. Je li, ako već kao nosi zbog opasnosti od novel korona virusa.

Ipak, kako se bližimo trenutku kada će se ponovno spomenuti riječi: zatvaranje, lockdown, ugroza, rizik, ograničenje... treba se pripremiti na veliko finale. Jer znate kako je noć najmračnija upravo pred svitanje i te slične motivacijske rečenice. Dok se ukaže cjepivo na horizontu, dok ga krenu distribuirati u javnom sektoru... proći će još barem jedno zatvaranje.

Turi to u dubinski

Ukoliko ste imalo čitali o veličanstvenom dostignuću Pfizera i BioNTecha, jeste, riječ je o dostignuću koje će preokrenuti medicinu. Molekula mRNA ili messenger (glasnik) ribonukleinska kiselina način je na koji naše stanice komuniciraju, treba mi toliko peptida, toliko lipida, toliko H2O, toliko šećera, zašto mi šalješ natrij-klorid... e na taj isti način i virus komunicira s našim tijelom i ovakva metoda liječenja, točnije, prevencije, nikad prije nije primijenjena na ljudima.

Ma koliko sjajna, ima i ono ali. Naime, čarobno cjepivo treba primiti dva puta u roku od tri tjedna, uz liječnički nadzor, ali i uz strogu kontrolu temperature na kojoj se cjepivo čuva, otprilike onu kakva vlada na Antarktiku.

Što više razmišljam o cjepivu tvrtke koja nam je donijela čudesnu plavu pilulu za podizanje one stvari, toliko mi se više čini nezgrapnim... sjetim se, je li, gdje živimo. Ono gdje se njih trojica ne mogu dogovoriti koja trojica treba da govore itd.

Ima i druga opcija, ova oxfordska vakcina. Ali ono, jeste, prolazi zadane parametre, 70% je sigurna, ali hajd' ti znaj jesam li ja među onih 30%, ne bih rekao da je u pitanju sigurica. A već smo čuli da je jedan umro pa vraćali testiranje na početak.

Možda da živim negdje gdje bih želio živjeti, Norveška, Švedska, Kanada, Novi Zeland, London (ne Ujedinjeno kraljevstvo, isključivo London)... Ali ovdje gdje živim?!

Imam sreću, vozarim

Hodam tako prekjučer gradom i u Fejićevoj me presretnu mladić i djevojka u svijetloplavim jaknama, da mi ture Guzina u ruke. Kažem ja: gospodo, imam sreću pa nisam iz Mostara, a oni se na to nasmiješe. I klinci znaju da je to još uvijek sreća, ne ovisiti o Vijeću slučaju. I oni gestom opravdavaju moj stav. I ja dok se odmičem, razmišljam znaju li klinci koji nemaju sreću da su rasli izvan Mostara, da sam svojedobno išao uživo u eter iz Zagreba, iz dvorane prepune svijetloplavih jakni, i Sanader isto bijaše u dvorani tada. Bila fešta prava, ponijelo i mene, zezala me urednica noćnih vijesti kako nisam mogao skriti da me raduju ti moji... I dalje ne znam je li htjela reći konzervativci, Agrameri, Hercegovci u Zagrebu ili kao ono općenito Hrvati...

Teško je, je li, razumjeti da negdje u svijetu imaju cjepivo protiv novel korona virusa, nešto što bi nas vratilo u normalu, ali živiš u gradu u kojem nije sreća živjeti i ono, ima li uopće ovdje tko frižider koji radi na 203,15 Kelvina?!

Treba se stoga pripremiti na još minimalno jedno zatvaranje brava, da se to napravi uz što manje štete, ali i stoički, jer nekako treba i Božić i Novu dočekati, u krugu obitelji, ali sad više ni s obitelji ne smiješ biti na vi.

Treba u podrumu imat Bakirovog top(s)a

Treba se stoga naoružati. Ne mislim Bakirovim topom, iako za neke ljude i to nije loše nabaviti. Ali se naoružati vještinama i alatima za novo normalno, epizoda 2.1 ili kako li već.

Recimo, u posljednje vrijeme nabavljam knjige. Nisam ih ni blizu sve započeo čitati, kontam, bit će valjda prilike. Sve češće čitam magazine, češće nego ranije, a čak mi je posao da se profesionalno bavim magazinima. Nastojim provoditi vrijeme u šetnji. Prije sam biciklirao, ali sam vidio da je to strašno u slučaju kada te izoliraju po nesreći prvoga u državi pa ti tri tjedna zabrane kretanje (sad je i to lakše)... naime, lagana šetnja, ali na broju. Jer ozbiljna kondicija će u trenutku zatvaranja značiti i rapidno debljanje i pad iste. A majke mi moje Jadranke, ne pada mi na um trčati na mjestu ukoliko me opet zatvore.

Opet, treba se još nečemu naučiti. Strpljenju. Povrh svih poteškoća koje sam imao proteklog proljeća, strpljenje je najnezgodnije. Nabija te iznutra, pojedeš pola frižidera samo da imaš osjećaj da se nešto događa, onda te pod rebrima pritisne... itd. Itd.

Treba se ponovno naučiti koristiti računalom. Znate li koliko je vas zaboravilo i ono malo što je znalo?! A u međuvremenu je Windows 10 izišao, čak i meni koji mijenjam operativne sustave kao netko drugi čarape, Windows 10 je pomalo enigma i igra sa živcima.

Sada ne treba razmišljati tko će pobijediti na lokalnim izborima u Mostaru, tko god da pobijedi, bit će to pobjeda svih nas u BiH. Treba razmišljati kako unaprijediti jednostavne prakse, poput odlaska u kafić, odlaska u trgovinu, probavanja robe u butiku. Treba se pripremiti za zimu, poput naših starih. Dva dobra mjeseca izolacije, poput kakvih bake i djeda u planini. Treba ti suhog mesa, tvrdog sira, brašna, soli, masti... Dodaj u to i da netko treba platiti konferencije na Zoomu, Skypeu, Jitsiju...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.