Tko to tamo križeve briše?

Na žalost, 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini još razgovaramo tako ratnom retorikom, onom krajnje glupom i jednosmjernom. Navodno je netko neimenovan uložio dane i dane truda da pripremi virtualne pozadine iza skakača kako se na nedjeljnom natjecanju u tradicionalnim skokovima sa Starog Mosta ne bi vidio križ na Humu.

Razjasnimo zašto je bitan Milenijski križ na Humu. Naime, ima jedna stara hrvatska poslovica koja kaže: selo nije rvacko ako nema križ na brdu. Dakle, vrlo je jednostavno zaključiti, tamo neki zli montažer sa Hadžifejs tevea i s portala Bljesak, koji samo igrom slučaja nosi ime kao i velika vojna akcija reintegracije hrvatskog državnog teritorija, čučao je taj udruženi montažersko-zločinački tim i u Adobe Premiere brisao mali plus daleko u pozadini skakača.

Najprije, bilo koja osoba koja je ikad stupila u televizijsku montažu zna da je televizijski montažer najveća tersina u poznatom univerzumu, da se petlja u uredničku politiku svakog reportera, da ga svaki kadar snimatelja nervira i da mu je najčešća rečenica: Tko ti je ovo snim'o? Nema šanse da će jedna takva intelektualna lijenčina kliknuti u bilo što dalje od fade in/fade out opcija, a vjerojatnost da će fotošopirati nekakve snimke ravna je nuli.

Drugo, činjenica je da hrvatski političari u Bosni i Hercegovini, mahom inženjeri niskogradnje, geodeti i slične te zanimacije čije diplome navodno imaju, nikad nisu ni čuli za trigonometriju. Naime, Milenijski križ na Humu nikad nije ni zamišljen da se vidi sa Starog Mosta – da je zamišljen, bio bi postavljen nekih stotinjak metara zračne linije istočno, a drugo, tada kada je postavljen, friško nakon rata, takav bi betonski simbol religije i nacije od 33 metra bio meta za provociranje međunacionalnih tenzija pa je postavljen da se vidi isključivo iznad snježne granice (ako ste ikad boravili u Mostaru tijekom susnježice ili snijega, jasno vam je kuda vodi snježna granica, vidi se iz aviona).

Uglavnom, bio je to još jedan neuspjeli pokušaj motiviranja birača HDZ-a, baš kao i oko one marke za Draganovu teve. Normalni Mostarac Hrvat koji je, ako ništa drugo, otišao u Fejićevu po kakvu potvrdu, dakle obični radni čovjek, a ne lezihljebović koji se hrani domoljubljem u novčarki, zna otkuda se Milenijski križ vidi ili ne vidi.

Trigonometrija za idiote

Umjesto učenja odakle se vidi križ na brdu, lokalni bi političari u Mostaru mogli naučiti recimo kako raste trava i da joj za rast i razvoj treba voda, a većina mostarskih travnjaka nema pristup vodi, što je vjerojatno također nacionalno motivirano kako se ne bi vidjelo zelenilo, jer recimo u Donjoj Mahali, u ulici Gojska Vukovića, najuređenijoj nezbrinutoj ulici u gradu, oni sami uveli vodu da im se zeleni pred kućama.

Nemojte misliti da ni na anamoonoj strani (ili ovoj vamo, u ovisnosti gdje trenutno čitate tekst) nisu bez mahane. Pozvati istaknutog mladog srpskog političara na tradicionalne skokove, prethodno znajući kako je isti postao poznat široj publici naslikavajući se s kokardama... nemam riječi. Ali opozvati ga jednom kada je poznati šaptač kokardama nastavio u svom dobro znanom trendu ispoljavati to što već ispoljava... Ova zemlja stvarno nema pametnijeg posla nego da se glupira.

Glupira se ova zemlja pričom o Osmici i diplomama, pričom o ataku na Bošnjake, pričom o Debevecu i Tadić, o još jednom ataku na Bošnjake, o Sebiji, još jedan atak na Bošnjake... Pitam se je li slučaj Dženan Memić još jedan atak na Bošnjake?! Hm!

Ponajviše se ova zemlja glupira pričom o Zakonu koji sprečava negiranje ratnih zločina. Iskreno, nekako je ljudski i humano priznati greške, ali sličan zakon nema čak niti demokratski svjetionik, Sjedinjene Američke Države. Naime, tek je nedavno, na stotu obljetnicu zločina nad crncima Tulse, jedan aktivni američki predsjednik pohodio komemoraciju i priznao da je tu počinjen zločin. Stoljeće. Potrebno je priznati, ali mi smo upravo napunili 80 godina od nastanka antifašističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji, da ne govorimo da još uvijek u rukavicama pričamo o zločinima iz tog rata.

Teško je očekivati da će takav zakon, kojim se predviđa kazna zatvora za one koji negiraju primjerice Srebrenicu ili Manjaču, naići na odobravanje Srba. Ili Ahmići ili Koštana kod Hrvata. Ili Grabovica ili Muzej kod Bošnjaka. Jednostavno, ovakvoj temi treba pristupiti nježno, zažmiriti na eufemizme poput tragedija, nesreća, nedaća. Ti ljudi koji govore o tim stvarima, čak i kroz eufemizme, čine veliku stvar. Jer zločine kojima smo svjedočili stavljaju na dnevni red, ne skrivaju ih. Opet se vraćam na Tulsu, da je prije pola stoljeća netko spomenuo zločin u Tulsi, bio bi premlaćen javno u većem dijelu SAD-a. A velika većina Amerikanaca i dan danas ili ne zna ili prešućuje logore za Azijate iz Drugog Svjetskog Rata. O tome će se tek nekad povesti rasprava, nadajmo se u doglednoj budućnosti.

Predstava Zakona u Mrduši Donjoj

Na žalost, glupira se u nas i Međunarodna Zajebnica. Mjesecima visoki predstavnik priča kako ne želi nametnuti nekakav zakon o negiranju ratnih zločina. Onda se dogodi smiješno zasjedanje Vijeća Sigurnosti UN-a u kojem je prijedlog za ukidanje OHR-a odbijen ne brojem zagovornika, njih je bilo dvoje, nego brojem članica koje ne znaju što misle o tom pitanju, kojih je bilo 13. Niti jedna članica Vijeća nije bila za ostanak OHR-a u našoj zemlji. Nedostatak stava u ovakvo bitnom pitanju je... glup, ništa drugo.

Ohrabren međunarodnim glupiranjem odjednom čovjek na isteku mandata s neba pa u rebra donese zakon o negiranju ratnih zločina. Samo petnaest minuta kasnije Milorad Dodik drži konferenciju za medije s već pripremljenih pet stranica teksta – da se razumijemo, jednom tjedno pišem kolumnu za Bljesak, pa mi treba daleko više vremena za dvije stranice u Officeu. Dakle, neobjašnjiva je činjenica da je Dodik bio spreman na ovako iznenadnu odluku Valentina Inzka. Što nam to govori?

Na isti način na koji je svojedobno Paddy Ashdown ukinuo vlastite odluke o zabrani političkog djelovanja, dakle političar upamćen po tome što je u politički Svemir lansirao Borisa Johnsona, dakle svojom političkom nesposobnošću izbacio je Ujedinjeno Kraljevstvo iz Europske Unije. E na isti način kako je Ashdown 'oprostio' kazne svima, isto tako je i Inzko, osrednji glazbenik iz Austrije, radio i radi u dosluhu s lokalnim vlastodršcima.

Vidite što se dogodilo po nametanju ovog zakona. Dodik, jel, bjesni već u trenutku donošenja zakona. Koji dan kasnije ujedinjuje svu srpsku oporbu, Srbe sve i svuda, da se bune, ali pazi, ne kako bi zajednički negirali zločin, nego, kako su objasnili, kako se srpski narod ne bi obilježavalo genocidnim. Zanimljiva zamjena teza, zar ne.

Dakle, nametnuti zakon jednako utječe na sve one koji negiraju Ahmiće, Grabovicu ili Srebrenicu. A Srbi, potaknuti činjenicom da je nekad netko rekao genocidni narod (ovakvu konstataciju stvarno nisam čuo još od rata), pazi sad, pazi sad... Srbi neće raditi u zajedničkim institucijama.

Plaćeno odsustvo

Sazivaju se sjednice, povjerenstva... Srba nema. Bakir Izetbegović, čiji je grijač fotelje neki dan apelirao na Inzka da donese Zakon i ispravi historijsku nepravdu... Bakir kaže: Sabura. Ne dolijevajmo zejtin na vatru. Jednoglasno se donosi odluka da sjednice neće biti održavane do rujna.

To je, dakle, taj detalj. Po odlasku, njima je Valentin Inzko dao mjesec i pol godišnjeg odmora.
Nitko nikog neće prozivati: kada Bošnjake pitaš – neće Srbi da dođu, kad Srbe pitaš – oni su nas izazvali, kad Hrvate pitaš – ovo nije naš rat. Svi uredno primaju plaću, doprinose, sve funkcionira. Ne treba cjepivo nabavljati, proći će u međuvremenu službeno kandidatura Albanije i Sjeverne Makedonije za EU, mi ćemo ostati predzadnja svirala u Europi jer, hvala Bogu, ima Kosovo.

Ukratko, svi su dobili politički alibi, Rusi da nastave s pričom protiv OHR-a, Ameri da nastave s pričom za OHR, Bošnjaci da nastave o ataku na Bošnjake, Srbi da nastave o ataku na Bošnjake, a Hrvati da su nositelj europskog puta kojima brišu križeve po brdima.

Teatar apsurda na bosanskohercegovački. A vi, fukaro, svađajte se dolje u komentarima!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.