Politika na juriš

Nobelovu nagradu za fiziku za 2020. godinu podijelit će tri znanstvenika, u omjeru 2:1:1. Za teoretsko otkriće kako nastaju supermasivne crne rupe najveći dio ovogodišnje nagrade dobit će osamdesetdevetogodišnji profesor sa Oxforda Roger Penrose. Drugu polovinu nagrade dijeli dvoje znanstvenika, Reinhard Genzel s Instituta Max Planck i Andrea Ghez sa Sveučilišta Californija, zato što su otkrili supermasivnu crnu rupu u središtu naše galaksije Mliječni put.

Običan svijet (jel, i ja sam), ovu će vijest pročitati kako ona i zvuči: Penrose je na Oxfordu nešto k'o biva i radio, doduše samo piskarao, a ovo dvoje dobivaju nagradu samo zato što su gledali tu gdje su gledali. U sredinu galaksije. Kao imaju mnogo smjerova, ili u sredinu ili na drug stranu. A zašto ja i ti tamo ne gledamo, jer nam nitko nije platio skupi fakultet da dobijemo šansu da se školujemo na skupom fakultetu pa potom tu i ostanemo raditi, tu gdje ima oprema za gledanje, je li, u središte galaksije. Otprilike, tri najznačajnija sveučilišta su dobila fond za svoj rad u godini korone, koja je obustavila sve grantove.

Nešto kao naše tročlano Predsjedništvo. Ovaj k'o biva nešto radio u Albaniji, unaprijedio naše međusobne odnose, koje bolan odnose, zar nismo više od pola stoljeća bili preko nišana s njima, odnos je i da im kažemo dobar dan danas. A ova dvojica već i kad gledaju jedan u drugoga, pos'o je. Samo nek se ne svađaju i prijete jedan drugome.

Ako bi se ovakvo što moglo i oprostiti Nobelovoj fondaciji, isključivo ove čudne godine jer nema grantova, ovo kod nas nije više ni za šale. Samo je otužno.

Jurišni Dayton, Ohio

U Bosni i Hercegovini stvarnim se radom i suradnjom teško išta može postići. Ali se galamom i na prepad uspije štogod i promijeniti.

Primjerice, sjećate li se mostarskog Aluminija? Samo jednog dana u 2019. godini imao je šansu preživjeti, a to je onog dana kada su nezadovoljni radnici bocama gađali dojučerašnjeg idola. Radnici su pognuli glave, pristali na suradnju, a ne revoluciju, i pojeo ih mrak. Ni poduzeća ni nade za istim.

Kada su nezadovoljni mještani Bijelog Polja izišli na ulice i blokirali dovoz svakog, a ne samo komunalnog otpada, samo tada kada je čitavi Mostar bio danima ugušen u vlastitom smeću, tada su ih domaće vlasti slušale i kimale im glavom. Čim su se ušutjeli pošteni ljudi koji je samo bore da ih ne truju iscjetkom iz deponije na koju se dovozi Bog zna što sve ne, odmah su vlastodršci nastavili po svome. Nadali se ljudi zaštitit će ih federalna ministrica, ona isto samo kupovala vrijeme, sad kaže, ne znam što građani od mene očekuju. Da radiš svoj posao, eto što!

Sad korona zakoni i klinci krivi. Poslodavci, mali poduzetnici, ugostitelji i slično, malo grakću po društvenim mrežama, malo šalju priopćenja. Nitko ih sekunde ne doživljava.

Zašto? Zato što u Bosni i Hercegovini, utemeljenoj na Daytonskom mirovnom sporazumu (Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini) razumijemo samo prisilu. Daytonski ustav zapravo nije niti ustav, nego ratificirani sporazum kojeg svatko danas tumači kako želi. Jednako kao što je Mostarski sporazum već unakažen djelovanjem dviju potpisnica.

Ustavni poredak u našoj zemlji zapravo je pritisak: pritisak nad vojno poraženim Srbima da kapituliraju, pritisak nad vojno nadmoćnim Hrvatima da ne bi počinili zločin kakav je viđen u Srebrenici, pritisak nad najbrojnijim i najteže ucviljenim Bošnjacima da ne bi napravili odmazdu za ono što su proživjeli u ratu. Sve ostalo, što vidite danas, iz tog je trulog korijena koji je kao kalem postavljen za suvremenu Bosnu i Hercegovinu. Pa kako onda izići iz toga?

Samo sabura i udri

Silom, naravno. Klin se klinom izbija. Ako se sjetite Mostara na posljednjim izborima, sunca ti kad je to bilo davno, uglavnom, pobijedila je SDA na krilima platforme, a drugo mjesto dijelili su HDZ BiH i Narodna stranka radom za boljitak, pokoj im političkoj duši, bili su ljut protivnik, sjetimo se samo neumornih Vučine ili Romića. U međuvremenu je Stranka demokratske akcije izgubila tlo pod nogama, uglavnom zbog rigidnih stavova koji odbijaju čak i Bošnjake. A HDZ BiH, koji se možda naoko čini snažnom, prvom strankom među Hrvatima, dodatno je u Mostaru poljuljao svoj položaj u proteklih deset godina. Znači, silom glasova na izborima mogli bi se svladati.

Jednako je i u drugim sredinama, gdje vas samo strah od sile drži kućama da ne glasujete i ne usprotivite se režimu prikrivenom u demokratskom ruhu. Što se drugih razina tiče, polagano, riba smrdi od glave, čovjek od nogu, a problem se rješava od temelja, ne s vrha. Prvo vi njima otmite alate prisile: nadzorne odbore, lokalne agencije, javna poduzeća, ono na čemu vas drže u šaci.

Dalje, kada se jednom to prelomi i udahnemo koji put nešto slobodnije, onda prelomite Daytonski okvir, čitaj luđačku košulju. Kako sad to?

Godina *esetprva se obično koristi kao godina popisa stanovništva. U nas kao ne može biti popis. A znaš zašto? Zato što je posljednji popis stanovništva izmasakriran stranačkom šminkom i politikom. Meni bliska osoba iz obitelji radila je tada u državnoj službi popisivača i nećete vjerovati kroz kolike je muke prolazio tih mjesec i nešto malo više dana, ljudi su ga progonili da im popiše nepostojeću rodbinu koja je negdje daleko u Australiji, Kanadi, SAD-u, Noreškoj, Danskoj, Švedskoj... Ono, tipa, dođe u stančić od 48 kvadrata i njih rulja ga uvjerava da tu živi 12 ili 13 osoba, na toj istoj adresi.

Popis stanovništva je preočito iskorišten kao političko sredstvo prisile i potpuno je ništavan u ključnim ekonomskim segmentima zbog kojih se provodi, a to je da prokleto znamo koliko obitelji ima kuću, stan, auto, špaker, škrinju, čarapu s ušteđevinom... Treba i to silom provesti. Ono, na prepad, da znaju samo u statističkom zavodu i međunarodna zajednica kad... Pa da vidiš, majčin sine, podataka! Mogu se kladiti da bi se dejtonska BiH urušila kao kula od karata, da bismo preračunali i pobjednike i gubitnike u ratu, da bismo promijenili stavove o konstitutivnosti, o pravdi, o žrtvama, o moći...

I onda nastaviti udar na segment po segment. Autoceste, željeznicu, komunalije, pogljavlja pregovora za EU... sve jedno po jedno silom udarati dok ne sazrimo u borbi za obični kulturni ustavni i svaki drugi civilni poredak.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.