Od botova oslobodi nas, Gospodine!
Malo je tko posvetio toliko truda, znanja i ljubavi robotima koliko je Daniel H. Wilson (Boga pitaj čemu mu ovo H služi). Daniel je rođen na isteku narkotičkih 1970-ih i rastao u maštovitim 1980-im, kada su planetarnu popularnost stekli roboti, umjetna inteligencija, kompjuteri općenito.
Dolaskom Amiga i Commodorea, Nintenda i Sege u praktično svaki američki dom, stariji od dva djeteta potomaka originalnih američkih starosjedilaca pronašao je svoju životnu ljubav. Prilično neuobičajeno za pripadnika omalovažavanih, sada već manjinskih Čeroki Indijanaca, Daniel je nakon završetka javne srednje škole u Tulsi upisao i završio kompjuterske znanosti, pri čemu je usput našao vremena završiti i po semestar ili dva sa strane. Početkom ovog našeg tisućljeća postao je doktor robotike i strojnog učenja, ali ga je maštovitost vodila još putevima filozofije i masmedija. Dobitnik je niza nagrada za svoje strojevima nadahnute knjige, romane, stripove, serije, a nakratko je postao vlasnik prestižne titule bestsellera Los Angeles Times za svoj roman Robopokalipsa. Roman je preveden i kod nas, na balkanske jezike, slobodno ga potražite u online knjižarama, budući da sumnjam da ćete ga naći u ovima koje rezerviraju police za crkvi i stranci podobne autore.
Nema spojlera, obećavam
E sad, nisam ja ovdje da vam prepričavam njegov bestseler, ponajprije davno sam ga čitao, sada se bavim nastavkom Robogeneza, koji je stravičniji, ali s obzirom da su Prebrojani odlučili zamijeniti mlade Robotima, mislim da njegove knjige itekako mogu pružiti uvid u društvo robota. Pa ću se zabaviti analizom njegovoga društva, mislim, ne konkretno Wilsonova, nego društva koje se prepusti robotima na izdržavanje i održavanje.
U Wilsonovu svijetu, koji nije toliko daleko, automobili sami voze, kuće se same čiste, a namirnice se same kupuju. O svemu ovome Wilson, inženjer koji sada živi i radi u Oregonu, razmišljao je mnogo prije nego Elon Musk ili prije nego što smo mi uopće čuli za 5G tehnologiju, a čiji su razvoj još u začetcima zamrznuli upravo Kinezi i SAD svojim trgovačkim ratom koji nas je doveo ovdje gdje smo sada.
Što radite kada vam sve osiguravaju roboti? Ostaje vam dosta vremena za kreativnost, primjerice, da osmišljavate novu umjetnost, nove igre ili čak nove oblike ljubavi, tako jedan Japanac izmisli samo svoju ženu-robota, i izgradi joj i svijest i spoznaju sebe itd. Uglavnom, većina nas u takvom društvu podlegne dokolici i propadanju. I upravo kod Wilsona, jedino društvo izostavljeno, isključeno od tehnološkog napretka, jedno poput američkih domorodaca Čejena, uspijeva odoljeti jednom kada se nagomilana informacija, znanje, moć i svijest umjetne inteligencije pobuni protiv svojega Stvoritelja.
Ima Robopokalipsa sretan završetak, u neku ruku sretan, ako ne brojite. Ako su vam draži prebrojani, ljudska civilizacija je desetkovana, a način i forma u kojoj prežive sve je samo ne humana. Dakle, uvjetno rečeno, velim, sretan kraj, ipak je D.H.Wilson i filozof i novitolog (koristim ovdje znanstveno prihvaćen termin prof.dr. M.Sapunara).
Nemamo mi za kruha, otkud za robota
Kao i posljednjih tjedana, ne želim vas umarati tijekom ljeta dubokoumnim temama, samo vam nabacujem ideje pa ako se pronađete, izvolite guglati. Ali kod nas se teme same nameću. Kao, recimo, da naša ministrica vanjskih poslova zahtijeva od Izraela da promijeni svoj sasvim legitiman politički stav, koji je samo njihov i mi ga ne moramo uvažavati ako nećemo, ali možda bismo ipak mogli, jer ako već govorimo o budućnosti i robotima, onda bismo se trebali ugledati na Izrael. Riječ je o zemlji koja je ravna Japanu po znanstvenim dostignućima i primijenjenoj tehnologiji.
Je li, ja nimalo ne dvojim da jedan Bakir Izetbegović može nabaviti dovoljno robota da nas sve zamijeni, u biti tek nas je nešto više od par milijuna. Bakir je iznimno blizak s jednim od svjetskih lidera u robotici – je li, ako niste znali Turska je poslije Njemačke, uz bok Francuskoj u razvoju napredne tehnologije. Na turskim su ulicama već dostavna vozila koja idu na utičnicu, na utičnicu se vode, i čovjek jedino paket iznosi kupcu, koji opet sve ovjerava potpisom koji ide na utičnicu u neku globalnu bazu na verifikaciju. Turska je jedna od ukupno šest svjetskih vojnih velesila (SAD, Rusija, Izrael, Francuska, Kina i Turska) koje proizvode i koriste robote u aktivnoj vojnoj službi. Čuli ste, vjerujem, već svi za Bayraktar TB2 drona, koji jede ruske tenkove po Ukrajini za doručak.
No, ono što mene brine u čitavoj toj priči, jer ja sam već prije nekoliko godina čuo za Wilsona i upijao njegova djela, budući da je riječ o pojmovima koje svatko od nas može razumjeti, a ipak koreliraju s filozofijom, sociologijom, matematikom i strojevima – brine me tko će upravljati tim robotima. Naime, glavni negativac Robopokalipse, Archos R14, upravlja sam čitavim spletom robotizirane civilizacije. Kasnije, u Robogenezi, vidi se da zapravo neovisnih robotskih društava ima više, i uvijek su bazirana oko jedinke – oko jedne individue, da ne kažem osobe.
Ne sumnjam da Bakir Izetbegović vjeruje u robotsko društvo Bosne i Hercegovine, ne sumnjam da je dobar analitičar i brojač, pa njegovi poltroni po društvenim mrežama u najmanji zarez naizust govore statističke podatke da ti se zanebesa od preciznosti. No problem je odakle se upravlja robotima, bilo ovima karbonski baziranima, od krvi i mesa, bilo nekim metalnim ili sintetičkim ili kakvim god.
Imali smo mi robote i prije
Prisjetite se malo starinske filozofije i povijesti, mi smo već imali robote. Na početku 1940-ih godina, širom Europe vladalo je robotsko društvo jednoumlja poznato kao nacizam, ovamo na jugu fašizam, ali mi smo imali svoje unikatno i prilično složeno robotsko društvo. Oni su se možda poznavali kao rojalisti, ali mi ih se sjećamo da su to bili roboti četnici. Oni se možda osjećahu kao domobrani, ali mi smo upamtili robote ustaše. I ti su roboti njegovali sve neke istine u koje se mi kunemo – religiju, masmedije, isključivo tehnološki napredak bez intelektualnog. I četnici su išli u crkvu, ustaše su išle i u crkvu i u džamiju, ne zaboravimo to. Oni su svi vjerovali da su na pravom putu, da su njihovi interesi državotvorni i humani, da trebaju odstraniti društvene karcinome poput Roma ili socijalizma.
Problem je što robot vjeruje u ono što mu se kaže. Što robot ne nudi alternativu za komandu. Ja sam na vrijeme čitao o društvu koje je bazirano na robotima. I ne volim ga. I bojim ga se. Jer iza društva robota uvijek stoji jedna individua sa previše moći. A znamo svi da apsolutna moć apsolutno korumpira, čitaj kvari.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
