Kuća bez glave k'o burek bez mesa

U našoj kući zna se tko se pita. Zna to i kvartovski lutalica Komšo.

Svaki dan ja iziđem njemu u dvorište da mu dam nešto da jede i pije, ponekad iziđem i nekoliko puta, znamo i prošetati skupa, nerijetko se igramo, davimo, trčimo, on me brani od drugih pasa i ljudi, nerijetko laje čak i bez potrebe, reži na dostavna vozila u strahu da me ne odvezu na cijepljenje i škopljenje.

Iako duša ne zna da sam se ja cijepio davno već, a uškopljen sam od rođenja. Ali naučio je tko je glavni u našoj kući. Odmah.

Naime, kad god ja tako njemu iziđem na maženje, hranjenje, igranje, zavijanje, lajanje... u nekom trenutku pojavi se moja žena na balkonu i kaže: - Hajde, kava! Ili - Hajde, ručak! Ili - Zvoni ti telefon!

Ja se k'o s poslom pokupim, pozdravim s Komšom i zaputim natrag u zgradu. Primijetio je to Komšo. Ponekad ona iziđe da nas gleda kako se hrvemo i Komšo joj uputi molećivi pogled tipa 'ne zovi ga sad, taman smo se zagrijali'. Ponekad u žaru igre, kad ona zovne, frkne da izrazi nezadovoljstvo što me ona zvala. Ali...

Kada ona siđe, da ide u trgovinu ili pođe na taksi ili nešto, Komšo je prati pun poštovanja, liže joj stopala, legne na leđa pred nju. Svjestan je Komšo tko je u našoj kući glavni. Ona.

Nepodnošljiva lakoća bračne sreće

Da je ona glavna, iako tvrdi da mi demokratski odlučujemo konsenzusom, očito je svima. Ako nešto biramo za kupnju, ja pitam nju što misli. Ako kupujemo sladoled, ja pitam koji ona želi. Ili keks. Ili čokoladu. Ili čips. Ili smoki. Ja, iako debel, nemam uopće definiran neki okusni stil i meni je sve osim patlidžana sjajno. Niti sam sit niti sam gladan, ako je hrana preda mnom, ja jedem.

I to je tako oduvijek. Koliko se sjećam, možda sam ipak prije rata bio tvrdoglav i izbirljiv. Možda je onda ipak nešto u svezi s ratom.

Kad biramo zastore, tepihe, stalaže, tehniku... Ali ja uvijek pitam nju što želi. Iskreno, draže mi je da se zavalim na trosjedu koji se njoj dopada nego da ja sad zbog nijanse čitav život slušam zvocanje kako sam odabrao pogrešni, ružni trosjed. Znam, trosjedi se mogu zamijeniti, ali plaće su 10 posto i dalje umanjene, a cijene su 37 posto više. Osim goriva. Gorivo i ne kupujem.

Iskren da vam budem, sad evo nešto razmišljam, ne sjećam se da ona mene toliko zapitkuje za mišljenje. Kupi sebi majicu, pokaže mi je, ali nakon što je kupi. Kupi i meni majicu, i ja to nosim. Kupi fen za kosu. Ja to i ne koristim. To mi i ne pokaže.

Jednom kad nisam primio plaću dva mjeseca, prebacila je Netflix na sebe, danas ja pojma nemam ni koji paket imamo. Ni do kada ćemo imati. I to je sad njezino.

Njujork, Njujork

Danas će se Željko Komšić obratiti Ujedinjenim Narodima. Nije pitao Šefku ni Milu može li. Samo otišao. O našem trošku, ta nije o svome. Tamo će govoriti nešto kao hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ne sjećam se da sam ja za njega glasovao. Dobro, ja sam glasovao za Fahra, nije to nikakva osobita tajna. Nije bilo dobra kandidata međ Rvatin. Ne vjerujem u onu priču da samo Hrvat smije za Hrvata i tako to. Ali to nije tema priče. Tema je priče da ni veliki broj Hrvata, dapače, većina, nije glasovala za Žeeljkuu.

I sad će Žeeljkoo pred UN-om pričati u naše ime. Ili možda u ime gradžana. Kao da svi nismo građani, imaju sad i ti gradžani. Uskoro će još tražiti i da se velikim slovom pišu.

A meni su frktali kad sam na popisu tražio da napišu deist. Pametovalo meni da sam ateist. Nisam, ženo, nisi ti ja pa da znaš u šta ja vjerujem ili ne vjerujem. Ne sumnjam ja u Boga, nego u njegove pristaše. Znači, nisam ateist nego deist. Opet, ni to nije tema priče, samo navodim usput, meni lako skrenuti misli.

Uglavnom, to što Žeeljkoo nije pitao mene za dopuštenje da bulazni o sovjetima pred Ujedinjenim Narodima nije moj problem, nedavno je isto tako bulaznio o sovjetima na Bledu i mene je bilo stid jer neće da govori sovjetski engleski, mene je bilo stid jer imamo mini Putina u srcu Europe, tek prekoputa vječnoga Rima, mali sovjet protjeruje boljševike, a znamo svi da su i jedni i drugi ista govna. Prostite mi šta psujem.

Đećeštote?

Hajd' to što Žeeljkoo nije pitao mene smije li o narodnom trošku u New York, to je uistinu manji problem pored svih ostalih kojima svjedočimo u Bosni i Hercegovini. Ali Žeeljkoo nije pitao ni Šefka ni Mila smije li u New York o narodnom trošku pričati samo svoju sliku Bosne i Hercegovine.

Činjenica jest da je nedavno Bisera Turković otišla u New York svađati se s Rusima na Vijeću sigurnosti tog istog UN-a. Ali ipak ima razlike. Bisera je ministrica vanjskih poslova sama, nema Šefka i Mila.

Drugo, mada Bisera ne treba ići nigdje bez blagoslova njiha tro'ice, tog puta sam joj zažmirio na jedno oko jer ipak je pokazala BiH u lijepom svjetlu: prvo, pokazala je da se čak i svađati zna na engleskom, ja koji engleski govorim od svoje pete godine, ipak zatrokiram kad se treba svađat, prebaci me moja seljačka podsvijest na balkanmenscha automatski i zaboravim strane jezike; drugo, išla je u New York da nas brani.

Ne mislim da nas ne treba kritizirati, i ona je rekla da slabo napredujemo, ali ne treba nas ni napadati povlačenjem stranaca, vidiš šta se dogodilo Afganistanu kad su otišli Amerikanci.

Žeeljkoo ne ide da nas brani. Ide baljezgati tko zna što o sovjetima i konstitutivnosti. Ide nas vjerojatno zavaditi s kim se dosad nismo zavadili. Pritom nije pitao supružnike smije li.

Iskreno, ja mojoj ženi ni najmanje ne zamjeram kad sama naruči nešto ili sama kupi kakav šampon ili fen ili peglu za kosu ili usisavač, pa i auto da kupi, ja bih vozio, šta me briga, dosad sam svakojaka vozio, nikad me nije bilo stid. Ne robujem ja stvarima nego stvari meni.

Ali da moja žena ode s drugim muškarcem na godišnji bez pitanja, bilo bi mi sumnjivo. A još nisam ni ljubomoran čovjek. E tako mi je isto sumnjivo i za Žeeljkuu. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.