Komšijina krava još nije, a ka'će, ne zna se

Prosto je neshvatljivo koliko emocija probudi nogomet, čak i u ljudima poput mene koji ne uspiju dokučiti smisao ekipnih sportova. Ne samo da luduju muškarci, nego i dobar dio ženske populacije koji (čast iznimkama) u neka doba jednako plješće na akcije bijelih i plavih, jednako se raduju na gol kao i reprizu najljepših detalja u poluvremenu. Fenomen je to kakvog na kontemplaciju i evaluaciju prepuštam nekomu tko razumije zašto je čovjek društvena životinja. Osobno se bolje razumijem u moto čovjek je čovjeku *** (dopuni bilo čime).

Fenomen žrtve

Idem, dakle, redom, od većeg prema manjem elementu domaćeg društva. Prozivanje komšiluka što navija za bilo koga je jadno, degutantno i otprilike je u istoj ravnini kao plaćanje RTV pristojbe – nije stvar nacionalnog ponosa, nego funkcioniranja pravne države. A pravne države ne može biti sve dok postoje različiti aršini za različite grupacije.

Imali ste priliku da Dalić bude i pod našim državnim stijegom, ali nije vam valjao. Sad nemate koga prozivati – neopisiva je razlika slušati Antona Samovojsku s džentlmenskim izričajem i Amara Osima s bahatošću kakvu ne viđa čovjek ni u scenskim nastupima Antonija Pušića Ramba Amadeusa ili Jasmina Fazlića Jale Brata. Čaršija bira i sastav argentinske reprezentacije pa vidimo i sami kad su se spakirali kući, ni fenomen „velike nogometne nacije” nije im pomogao.

I ne pakirajte ni Srebrenicu u isti koš s nogometom. Niti je budućnost Bošnjaka u statusu žrtve, niti je od rulje potrebno tražiti respekt, to ima smisla isto koliko i da se pomole skandirajući: „Po-mo-zi Bo-že!” Da stanu na trenutak i lupnu šakom od prsa, veliko je. Budimo ponosni da je Mundijal prošao bez razbijenih glava. Vedrana Puljića ne želimo ponavljati. Hvala. 

Komšija, crkla ti krava!

Dalje, kada ćete početi separirati uspjeh tima i pojedinca? Novak Đoković ima pravo navijati za koga hoće. Jeste li mu vi Srbi dali reket? Jeste li mu treninge plaćali? Nije li vam svejedno stostruko vratio? Imate li odgojno-obrazovni sustav koji podupire izvrsnost?

Ne, kad vas čovjek zalijepi argumentirano, što onda? Onda opet Srebrenica. Tipično skretanje tema, u oba slučaja. To već godinama tako kod Srba u BiH. Kad god netko zaprijeti kriminalu, kad se netko sjeti Mileta, kad se sjete Davida, eto ti ga neki šupljak tipa tko za koga navija, tipa u Srebrenici nije bilo genocida. Srećom, genocid se ne može napraviti, samo se može pokušati. A ako pokušaš napraviti nešto nemoguće, to te ne čini herojem, nego budalom. Ima, kažu, u stripovima lik koji također okači S na prsa, zaveže plašt oko vrata i skoči sa zgrade. Hoćeš li i ti tako? Nije taj lik Velika Srbija, Superman je obična bajka za djecu.

Briga te za komšiju, želiš li zauvijek biti prvi susjed nekoga uspješnog ili želiš osjetiti ponos? 

Pun mi vas je stih opere NŠZ

Na kraju, Treći. Da budemo sasvim jasni: „U boj, u boj, mač iz toka braćo!” jesu stihovi iz opere Nikola Šubić Zrinski. U nastavku pokažu dušmanima kako se umire. Dakle, ne morate to više citirati, nije sretan kraj.

Dalje: „Za dom, za dom, sad u boj!” su stihovi iz te pjesme Ivana pl. Zajca, ali „Za dom spremni!” nisu. To nisu govorili odvažni što su hrabro jurišali u smrt braneći svoje, nego oni što su Srbe, Rome i komuniste slali u smrt.

Kad smo to apsolvirali, da posvetim i koju riječ glumcu Marku Perkoviću. Njegova greška nije u stihovima Dide mog, ili Sude mi, ili u nes(p)retnoj uporabi pjesničkog izraza za Bosnu i Hercegovinu s negativnim konotacijama po Bošnjake i Srbe. Njegova je pogreška što se nikada nije javno ispričao i ogradio od onoga što je ranije pjevao, jbg, ljudi, bila su takva vremena, ratovali smo, trebalo je nečim motivirati djecu da ginu umjesto da drkaju po haustorima. Ma, iskreno, nije mu pogreška ni u tome, i drugi su, poput Čorbe, isto srali. Pogrešno je što on i dan danas iskorištava iste maloumnike jer mu se teško otrgnuti novčanog kolača koji nose sa sobom.

Osobno mi je drago što vidim sve više međusobne podrške među mladima. Nismo to mi napravili, mi već dva desetljeća mrzimo prvo sebe pa potom ostale. Kaže sociolog Huso Oručević da je to genetika učinila. Budući da mržnja nije instinkt, djeca nam jednostavno još nisu naučila mrziti Bošnjake, Srbe ili Hrvate. Daj Bože da tako i ostane. Radujte se jedni drugima i ne zaboravite pobrinuti se o vlastitoj kravi.