Dosta više cmizdrenja!

Neki ljudi u Bosni i Hercegovini smatraju da je dan prije trideset godina bio tragičan, da im je taj dan oduzeo vezu s matičnom zemljom, da je na taj dan počeo rat ubijanjem srpskog svata. Ispravit ću ih, tada su već tenkovi Jugoslavenske Narodne Armije prosipali silu po Ravnom i Stocu, tog dana rat, dakle nije počeo. To je iskrivljivanje povijesti, kao da kažete da je Drugi Svjetski Rat počeo napadom na Jugoslaviju 1941. godine, a svi znamo da je počeo 1. rujna 1939. agresijom Njemačke na Poljsku (u dosluhu s Rusima).

Ovo je bitno razlikovati danas, u trenutku kada mi još ne znamo što će se dogoditi s ratom u Ukrajini, hoće li se proširiti ili ćemo uspjeti suzbiti širenje. Da vam objasnim, u okviru ovog istog rata treba uklopiti i sukob Alžira i Maroka (SAD i RF) i veliki rat u Maliju, gdje su Rusi već uspjeli izvojevati ogromnu pobjedu nad Francuzima, Britancima, Nizozemcima. Ukoliko mislite da napad na Ukrajinu nije treći svjetski rat, isto trebate biti svjesni da vrlo lako to može postati, zato što dvije svjetske velesile već vode tri rata preko svojih satelita.

Kakva tragedija?!

Ja osobno sam ostao bez brata na 1. ožujka, ali također taj dan ne smatram tragičnim. Od mog pokojnog brata naučio sam što je istinska sreća, i neopisiva radost u svakom trenutku života, u najvećoj boli, u najcrnjoj tragediji taj je čovjek pronašao razlog za osmijeh, da, čak i u noći kada je umro. Isprva sam mislio da je moj brat jedan i jedini, da je unikat, fenomen, a onda sam slično iskustvo ugledao još nekoliko puta. Znate li uopće što je to smrt uz osmijeh? Znate li zašto je smrt nebitan datum u životu čovjeka? Život je ta razlika koja čini smrt smiješnom, običnom, nemoćnom.

Nakon bratove smrti uopće ne razmišljam negativno o životu. Istina je, imao sam od tada stotine neprospavanih noći zbog nekih problema, ali sam promijenio percepciju što je problem. Jedini istinski problem je otići s ovog svijeta bez repova. U trenutku kada nas je moj brat napustio, roditelji su bili šokirani, obezglavljeni, teret organizacije svega pao je na mene. Naravno da je ukopati čovjeka iznimno veliki trošak, pogotovo kada želite da je to dostojanstveno. Moj brat je otišao šaleći se sa sestrama na intenzivnoj skrbi, a tek tjednima kasnije shvatio sam zašto.

Toliko nekakvih skrivenih fondova, toliko ljudi na koje je ostavio traga, toliko onih koje je zadužio, prepuno groblje na njegovom ispraćaju na bolje mjesto... ostaviti sve spremno za najgori mogući scenarij, ostaviti priliku, mogućnost, ostaviti čvrste temelje... to ti donosi osmijeh u trenutku kada odlaziš. Nisi uzalud živio. Ništa nisi uništio, nikome duga ostavio. Znate kako ste nasmijani bili svaki put kad ste isplatili auto, stan, kuću, bilo kakav kredit. E zamisli sad završiti sve ovozemaljske kredite! Da, to je sreća i razlog za osmijeh.

30 godina

Ono što je meni tužno u jučerašnjem datumu jest godina. Tri desetljeća je prošlo od Tog Datuma. U tri desetljeća Hrvatska Demokratska Zajednica i Stranka Demokratske Akcije su izgradili svoje članstvo, ostavit će neopisivi trag na brojnim 'harnim' obiteljima, ostavit će novo, ničim zasluženo plemstvo. Tri desetljeća od referenduma u Bosni i Hercegovini, ova se zemlja prepolovila po broju stanovnika, nije prežalila nekih 100 tisuća imena za koje se ne zna čak ni gdje su skončali, u strašnoj smrti, onoj koja je ne samo naprasna i brutalna, onoj koja je ostavila neizmirene dugove, nepodignutu djecu, nevraćene kredite, a pritom i razorene domove, devastirane bližnje...

Priča se posljednjih dana mnogo o atomskim bombama, strepimo na svakog Suholjeva i Antonova koji preleti preko nas, opet se kamionima šalju kalašnjikovi, strele i ose, opet se kupuje brašno. Ovoga puta mi nismo u prilici da planiramo kao prije 30 godina. Ovoga puta mi čak ne možemo niti da paničimo. Što želiš sačuvati, samo mi objasni?! Dužničko ropstvo?! A uostalom, evo i da nešto kao isplaniramo. Prije tri desetljeća imali smo što i čuvati, moji friško pošli kupiti sinu klavir, tata se pripremao za registraciju nove Vespe.

Danas, imamo nevaljan Ustav, imamo bankarski sustav koji ti jamči slobodnu trgovinu samo do Vrbasa, imamo 24 pravilnika o oporezivanju lijekova, sve bosanskohercegovačke autoceste mogu se prijeći za 45 minuta...

Meni je to sramota. Meni je sramota da jedna Ukrajina, bez ikakva specijalnog razloga, prekjučer podnese zahtjev za članstvo u Europskoj Uniji, a mi, mi ne možemo riješiti ni pitanje koliko guzica može sjediti u predsjedničkoj fotelji. Ne znam od koga vi očekujete pomoć na našem putu u budućnost?!

Nazovi prijatelji

Od Rusa možda?! Vidimo kako Rusi uvode demokraciju, kao u Čečeniji, ratnim zločinom. Imali smo mi takvu demokraciju u Srebrenici, u Ahmićima, u Grabovici, na Kazanima. Neka hvala, ja ne bih. Svakodnevno nam Rusi zakoče neki dobar proces u državi, ako ništa drugo, evo ja svakih nekoliko tjedana moram da odradim jednu noćnu smjenu jer se Rusima digla neka stvar pa o nama zasjeda Vijeće Sigurnosti.

Ne znam ni očekujete li od Amerikanaca nešto? Oni su uzeli što im je trebalo. Radnu snagu, školovane ljude. Mi im više ne trebamo. Eto možda koji kamiondžija, ali već njegovi žena i djeca im nisu potrebni.

Dajte, raspitajte se samo oko sebe. Amerika od nas još samo želi teritorij, neku kao buffer zonu gdje se mogu posaditi interkontinentalni balistički projektili bez straha da će neki žitelji NATO-a biti ugroženi. Zato nam uporno potkopavaju ustavne reforme. Ne, ne, ne pomažu oni nama, dobro poslušajte kontradiktorne šupljake koje nižu prije i nakon svakog sastanka o reformama.

Očekujete od Europske Unije nešto?! Pa jedino ako planirate zaratiti s Rusima. Jer nevjerojatno je da jedna Ukrajina, zemlja koja je u pogledu pravne države otprilike gdje i zemlje Zapadnog Balkana, preko noći dobije kandidatski status, a jedne Albanija i Sjeverna Makedonija sa svim ispunjenim zahtjevima još čekaju. Kog crnog vraga čekaju?! Uostalom, zar nama nije Europska Unija poslala sabotera Schmidta?! Otkako je on došao, u zemlji je samo blokada na blokadi. A još nam sada i Rusija otvoreno prijeti.

Šta je vama?! Tri desetljeća vi niste naučili osnovnu stvar – da se za svoju sudbinu boriš sam. E to je jedina lekcija koju možemo i moramo naučiti od Josipa Broza. On nije izgradio Jugoslaviju tako što je čekao da mu neka ekonomska zajednica za ugljen i čelik ponudi pomoć, da mu Rusi ili Amerikanci ponude pomoć. On je sam gradio. On je sam mutio svjetske vode, na kraju organizirao Nesvrstane. Nitko ti neće ništa dati.

Bosna i Hercegovina je obranjena, zaboravite više te šupljake političke. Bosna i Hercegovina se sada treba graditi. A za to nam ne trebaju ljudi koji polažu vijence, trebaju nam inžinjeri, bankari, trebaju nam varioci, zidari, bravari, električari. Gradite li vi kuću tako što unajmite političara ili zovnete zidara?!

Trideset godina je prošlo, dame i gospodo, red bi bio da konačno odrastete i krenete se ponašati kao zrele osobe.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.