9.1. - Stvar percepcije i produljenog vikenda

Naravno, današnji datum je samo srijeda i nema nekog posebnog značenja, ali isto samo mogao napisati i za protekli ponedjeljak. Pa ipak, veliki dio medijske zbilje se zabavljao tim datumom. Prije nego odgovorim, dakle, na pitanje što je nama 9. januara, zabavit ću se nekim drugim paralelnim slikama iz vlastitog doživljaja.

Božić moje majke

Otkako pamtim, Božić je u mojoj rodnoj kući blagdan kada naposljetku svi ležimo kao morževi, siti toliko da više nikad ne moramo jesti. Ali, veliko ali, to je rezultat četverotjedne pripreme, redovitog nemrsa i posta, molitve... uglavnom, nema u moje mame lagano.

Uskrs se, primjerice, slavi prema antičkom računanju vremena pa se iza zalaska sunca smije prismočiti, ali Božić počinje isključivo u ponoć, a u ponoć je ponoćka i u crkvi si još od 23 sata i pratar more govorit prediku tri sata i dođeš kući pred zoru i samo se oboriš u krevet.

A onda ujutro mama da za doručak štogod iz blagoslovljene košare s ponoćke, to je obično štogod sitno jer treba ostaviti i za ručka. A za ručak, prvo ide molitva. Ne ona obična molitva, Očenaš, Zdravomarija, Slavaocu... nego krene moja majka litanije, de sad za ovoga, de sad za onoga, de za pokojne, de za žive, de za zdravlje...

I taman kad ste pomislili da ćete zagristi, a ne! Treba još red božićnih pjesama! E to je tek najstrašniji dio Božića u mojoj kući. Znači, stvari idu ovako. Majka podijeli stare, polovne molitvenike fra Anđela Nuića, fali u nekom pokoja stranica i slično, ali dio s pjesmaricom je OK. Ja sam se obično pravio da znam pjesme, jer pobogu, majko, svirao sam u crkvenom bendu, kako neću znati. Ali u moje majke se pjevalo dalje od dvije strofe.

I onda obično na trećoj, ponekad na četvrtoj strofi to ti izgleda:

- Na nenuuu sliiijediii, naaanaaa Stjepaaaan, naaanaaačenik hmspoda Bogaaaa!

Ćaća je priča za sebe, on bi revno prihvatio molitvenik radi teksta, ali vjerujte mi da sluh nije nasljedni faktor u Božovića, nego samo izražen čeoni greben. I onda, makar ćaća tekst znao, vozao bi gore dolje, s puno duha, ali nimalo melodije.

I onda, je li, logično, poslije četiri tjedna posta, i čitavih dan i pol izgladnjivanja, poslije 7-8 strofa, prežderali bismo se kao da nema sutra. I onda ležali kao morževi.

Iz ljubavi to oni

Nitko, je li, i ne sumnja da je Božić u mojoj kući bitan dan, ali nakon čitave produhovljene ceremonije, je li, na kraju se samo prežderemo. A budući da tako nastavimo i idućih dana, mislim, s prežderavanjem i pijenjem, onda imam specifičan uvid i kako izgleda 9. siječnja, odnosno taj praznik 9. januara.

Naime, zanimljivo je da je moj otac rođen na Božić, ali ga, sasvim logično, pokojni djed nije upisao u knjige tog dana, jer pobogu, Božić. Upisan je tako tek iza Nove godine, kad su proradili uredi matičara ponovno, tako da mi očev rođendan slavimo s godinom zakašnjenja, skoro pred onaj drugi Božić. I sad ti zamisli, mi deset dana bez prestanka žderemo svaki drugi i kad dođe taj cijeli spektakl ceremonija zimskog solsticija, otprilike nam je već očev rođendan otprilike kao Dodiku 9. januara.

Znači, do tog dana on i mater su se unatoč svom blagdanskom raspoloženju i darovima i alkoholu i kolačima za doručak, ručak i večeru, barem deset puta posvađali, jer danima su zatvoreni u kući i nitko nije otišao čak ni u bašču raditi.

I sad vi razumijete Dodika i njegove najmilije, Bakira i Željku, s kojima je astal dijelio posljednje četiri godine. Ma da je najbolja rakija iz podruma Staše Košarca i harmonikaš... jednostavno, pokoškaju se, iz ljubavi to oni.

A sve je ponajviše zbrkano percepcijom 9. siječnja u javnosti. Pa da rečem koju i o percepciji.

Percepcija

Znači, Robert Mugabe (čita se mugave) praktično je najkontraverznija osoba afričke povijesti prebogate kontraverznim osobama.

Mladi Robert je živio teško djetinjstvo, a kao pametan dječačić, pronašao je neograničenu ljubav lokalnog svećenika, vjeroučitelja i odgojitelja, koji ga je usmjeravao da se tako inteligentan, dobro školuje. Mladi Robert je pronašao utjehu u krugu Rimokatoličke crkve, jer sve ostalo što je poznavao bio je kasni kolonijalizam, mučenje crnaca i patnja. Nerijetko je u intervjuima govorio o tim ranim sjećanjima, i obojena su mučenim i ubijanim sumještanima crncima.

Iako je želio postati svećenik, svećenici su ga ipak preusmjerili da se školuje za učitelja, a njegova ljubav prema učenju je bila tolika da nije samo diplomirao, nego je širom Commonwealtha pokupio svaku diplomu do koje se fizički mogao dovući. Bijelci su ga se u Rodeziji (bivše, kolonijalno ime Zimbabvea) plašili i odmah po završetku studija, još kao mladi učitelj, češće je bio u zatvoru, nego na slobodi. Tu je konačno dočekao i da mu sin jedinac umre od malarije, a da njemu nisu dopustili da ga ukopa na privremenom dopustu iz zatvora, što je i u kršćanstvu, ali i u starim afričkim religijama, najgori mogući zločin prema humanosti.

I onda kad je Robert Mugabe preuzeo vlast u svojoj zemlji, iako je izvana smatran ocem Afrike, prvim samostalnim liderom crnoga kontinenta, komuniste koji je njegovao veze s Commonwealthom, ali i Sovjetima, a bio je bliski prijatelj Tita i jedan od čelnika svijeta Nesvrstanih, znači, u očima svijeta, Mugabe je bio prosvjetitelj, izbavitelj, lider kakvog se može samo poželjeti.

Ali ono što su desetljećima znali samo u Zimbabveu jeste da je Mugabe bio diktator, koji se najprije u duhu staljinizma, razračunao s protivnicima crnim političarima, da bi se u narednih nekoliko godina od osamostaljenja počeo razračunavati i s bijelcima. Njegov progon bijelaca činio bi se logičnim, da nije bila riječ o bijelcima koji su nakon pet i više generacija življenja u Zimbabveu sada praktično bili domaći žitelji, bez ikakvih veza s onim mučiteljima i kolonizatorima koji su potlačili Mugabeove pretke i njihove sunarodnjake.

Mi smo svi dobili tu sliku Mugabea tek posljednjih desetak godina, sa širenjem televizije i interneta, a svi su bili uvjereni desetljećima da je on najkarizmatičniji lider ikada.

Šta je nama 9. januar?

I sve ovo sam vam ispričao da bismo mogli vidjeti 9. januara kako ja na njega gledam. Ne s pozicije ozlojeđenog Bakira Izetbegovića koji kao tamo neki luzeri sada bljuje po tekovinama i naslijeđu Republike Srpske. Ne kao neka Željka Komšić, koji dok je dijelio astal s Dodikom, nije mu smetala Republika Srpska ni 9. januara.

Ne kao priprosti, ali pomalo usahli prekrajač povijesti Milorad, koji je svojevremeno znao i što je Srebrenica i kako ne treba odlikovati ratne zločince, ali eto sada odlikuje Vladimira Putina.
Sve je, dakle stvar percepcije. I produljenog vikenda.

Kada Mile prvo ode na Božićni domjenak u Dragana pa mu za Novu godinu pjeva Goca Tržan pa proslavi i svoj Božić u krugu familije, normalno da jedva čeka da se posvađa sa svojim najmilijima, Bakirom i Željkom. A kao temu, kad nemaju nikakva stranačkog programa, oni se svežu datuma. Eto baš nakon oba Božića, to bude 9.1., u narodu poznat kao ponedjeljak.

Predlažem da ubuduće spustimo loptu, za Božić pogledamo Urbi et Orbi, za Novu godinu četiri skakaonice, a za drugi Božić odemo na kakav prigodan koncert, kao što je bio za vikend u Kosači. Šta je nama 9. januara, konačno? Ništa, brate, samo ponedjeljak, osim ako nije neki drugi dan. Jedan od mnogobrojnih svetaca, praznika i blagdana u prebogatom kalendaru zimskog tromjesečja ili u pravoslavaca poznat kao Sveti Januar.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.