Tihi skitnica – Uskoro film koji će nam otkriti pravog Virgilija Nevjestića

'Tihi skitnica', igrano-dokumentarni film Zdenka Jurilja i produkcijskih kuća Kadar i Olimp, trebao bi odgovoriti na pitanje – tko je, zapravo, bio Virgilije Nevjestić, jedan od najvećih europskih likovnih umjetnika 20. stoljeća, podrijetlom iz duvanjskog sela Kolo koji se školovao u Zagrebu, a zbog neslaganja s tadašnjim komunističkim strukturama, napustio grad i zaputio se u Pariz gdje prošao put od beskućnika do jedinog hrvatskog slikara koji je izlagao u slavnoj galeriji Beaubourg.

Tko je bio taj veliki grafički umjetnik, pjesnik, scenarist, filozof? Zašto je neprestano pružao otpor političkim sustavima i državno-ideološkim umjetničkim politikama, kako da je uz tako mukotrpan i naporan rad kao grafičar, strastveno snimao zapise po Provansi i bosanske stećke, pisao komade za pariške teatre i filmske scenarije za jugoslavenske režisere? I jednu ženu Francuskinju volio gotovo četiri desetljeća. Tihi skitnica.

Premijera dogodine?

'Tihi skitnica', igrano- dokumentarni film posvećen liku i djelu Virgilija Nevjestića, jednog od najvećih grafičara 20. stoljeća, premijeru bi trebao imati iduće godine u Parizu.

Ovaj veliki umjetnički projekt koji nastaje zahvaljujući produkcijskim kućama Kadar iz Širokog Brijega i Olimp iz Zagreba je u završnoj fazi.

Zdenko Jurilj, višestruko nagrađivani redatelj, otkriva za Bljesak.info kako se kompletna radnja filma dokumentarno-igranog filma odvija u prvom licu i to temeljem dnevnika koji je Nevjestić ispisivao gotovo 35 godina.

''Kroz igrano-dokumentarne scene bit će ispričan život 'vječitog lutalice iz sela Kolo' kako je sam sebe još za života nazivao. Bit će to svojevrsna filmska šetnja od sela Kolo kod Tomislavgrada, preko Zagreba do Pariza. Bit će to i umjetnički pregled njegovo ostavštine iz ateljea koji je od Francuske kao zaslužni umjetnik dobio na dar na Boulevard Saint Jacques 28. i čija je zbirka Nevjestićevoj obitelji sačuvana'', izjavio je Jurilj za Bljesak.info.

Družio se s Nerudom, Beckettom, Dalijem

Virgilije Nevjestić rođen je 1935. godine u selu Kolo kod Tomislavgrada odakle je u Zagreb otišao pohađati srednju školu – Primijenjene umjetnosti da bi potom diplomirao grafiku na Akademiji likovne umjetnosti 1963. godine.

Nevjestić se proslavio u Parizu i Francuskoj od 1968. pa do smrti 2009. godine. Bio je jedan od najvećih europskih grafičara i likovnih umjetnika, te jedan od vodećih francuskih intelektualaca tada. Osim likovnom umjetnosti, pisao je poeziju i tekstove za kazalište. Francuska akademija znanosti i umjetnosti čiji je član postao još za života, svrstava ga u najveće slikare-grafičare 20. stoljeća.

Iza njegove velike umjetničke karijere ostao je bogat opus – grafičke mape, crteži, bibliofilska izdanja, a na pariškom Montparnasseu gdje je dobio atelje kao zaslužni umjetnik, družio se s nekim od najvećih umjetničkih imena tog doba – Pablom Nerudom, Salvadorom Dalijem, Ezrom Pound, Samuelom Beckettom, Maxom Ernestom i drugima, ali i s hrvatskim piscima – Borisom Marunom, Tinom Ujevićem, Dragutinom Tadijanovićem i drugima.

Dnevnici temelj filma

Nevjestićevi nasljednici, nećak Ivan Nevjestić, sačuvao je dnevnike koje je Virgilije pisao gotovo četiri desetljeća, a koje je redatelj Jurilj koristio za potrebe filma.

''Sačuvani su njegovi filmski zapisi, kazališne drame, pisma prijateljima poput onih Dragutinu Tadijanoviću, Pablu Nerudi i Samuelu Beckettu, scenariji za film, razne video zabilješke koje je za života uradio, a zahvaljujući svim tim materijalima stvarali smo film'', otkriva Jurilj i dodaje da u filmu neće biti naglasak na stručnim opservacijama kustosa i povjesničara umjetnosti, nego na fluidnost i sveukupnosti lika i djela Virgilija Nevjestića.

Erudit, pjesnik, filozof – Šejn

U Francuskoj je Nevjestić na umjetničkoj sceni prepoznat i kroz pedagoško-nastavni rad jer je osnivao i dugo godina vodio privatnu Akademiju za grafiku gdje se odškolovali naraštaji francuskih i europskih grafičara.

Pročitajte još

Petar Miloš podigao spomenik jeziku Duvna i njegovih ljudi

''Bio je erudit, pjesnik koji je svoja egzistencijalna stanja i razmišljanja prenosio u sve što je stvarao. Bio je Šejn. Znao sam i prije da je bio veliki likovni umjetnik, ali da je tako jak psiholog, filozof i pjesnik, nisam znao. Iznenadilo me koliko je, ustvari, hipersenzibilna duša. Posljednji Mohikanac grafike, posebna osoba koja se u ovim konzumerističkim vremenima teško može i razumjeti'', ističe Jurilj.

Nevjestićev život nije bio ni najmanje lagan i lagodan, naprotiv, prešao je put od mladog umjetnika koji je u Parizu gotovo umirao od gladi da bi se proslavio kao jedini hrvatski umjetnik koji je samostalno izlagao na Beaubourgu. Zagreb je napustio vrlo rano, a u Parizu na početku živio kao beskućnik i vrtlar u bogatim obiteljima.

U vrijeme kada su njegovi vršnjaci, objašnjava Jurilj, posao tražili po njemačkim gradilištima i završavali mahom tehničke fakultete jer su samo tako mogli dobiti lukrativna radna mjesta u tadašnjim socijalističkim tvorničkim gigantima, on nije odustao od dječačkog sna da postane likovni umjetnik.

''Na tom teškom putu od Duvna preko Zagreba do Pariza nisu ga spriječile ni kronična neimaština, nagovaranja prijatelja i obitelji da odustane od nauma. Nimalo lak zadatak za filmsko portretiranje tako kompleksne osobe'', ističe redatelj.

Bio je, kako kaže, goli individualac s velikom željom da u umjetničkom svijetu napravi djelo vrijedno divljenja i poštovanja i ostavi trajan trag bez obzira na to koliko ga okolina razumijevala.

Snovi sanjani u gudurama duvanjskog polja

''Iz dnevničkih zapisa vidi se da nikada nije bio dio umjetničkog mainstreama. I sam naziv filma 'Tihi skitnica' korespondira s njegovim životom uopće. Iako je ostvario zapažen uspjeh u svijetu, nije bio fah-idiot. Njegov umjetnički rad seže u poeziju, film, scenaristički i kazališni rad, pisao je eseje, kritike, bio koscenarist na jednom igranom filmu. Primjer je kako se kroz koloplet života, teškog društveno-političkog okruženja i psiholoških i egzistencijalnih iskušenja mogu slijediti i ostvariti dječački snovi sanjani u gudurama duvanjskog polja, a ostvareni u velikom, ali nemilosrdnim Parizu'', izjavio je Jurilj.

Bio je, dodaje, veliki kritičar društvenih nepravdi, a nije volio bahate ljude, političke vođe i prezirao je svaku vrstu autokracije.

''Nije svoj djela tezgario iako je bio u teškim iskušenjima. Jedna hipersenzibilna duša zbog koje bi mi drago da ljudi kroz film upoznaju. Svađao se sa Salvadorom Dalijem zbog njegove, kako je nazivao 'gramzivosti', jer ga je Dali zeznuo za neki posao, odnosno, ilustracije u jednom uglednom kulturnom časopisu'', otkriva Jurilj.

Nevjestić je, podsjeća Jurilj, u testamentu tražio da se sva njegova umjetnička ostavština dopremi u Hrvatsku, a posmrtni ostatci njega i njegove supruge – Francuskinje Danielle Brikar koja je zbog ljubavi s njime odbacila aristokratsko podrijetlo, sahrane na zagrebačkom Mirogoju.

Duh Virgilija lutat će gradovima i prostorima

''Film treba početi s premještanjem njegovih i supruginih posmrtnih ostataka iz pariškog groblja Bagneux, a završava sahranom na Mirogoju. To je njegova oporučna poruka. Između tih dviju radnji kao duh po ugledu na Wendersove anđele iz 'Neba nad Berlinom' pojavljuju se duh i tijelo Virgilija Nevjestića, a njegov lik kroz igrane scene, pratimo u današnjoj perspektivi. Duh Virgilija luta gradovima i prostorima gdje je živio i koji su ga formirali kao umjetnika'', rekao je.

Snimanje i rad na filmu trajali su gotovo tri godine, a bilo je, otkriva redatelj, 'zeznuto' i puno dozvola, papirologije i borbe s administracijom na koju je Virgilije cijelog života pljuvao.

''Puno nepredviđenih troškova, puno loših ljudi, ali taj se rubikon nekako prešao i otvorio jedan drugi, ljepši, gotovo pa utopijski svijet u kojem smo sreli osobe koje umjetnost živote i shvaćaju veličinu, značaj i smisao onog što je Viriglije Nevjestić stvarao'', rekao je.

Snimalo se u Zagrebu, Tomislavgradu, Parizu, a impresivno je, dodaje bilo, razgovarati s njegovim studentima koji su o Virgiliju pričali emotivno, na rubu suza i priznavali da im je bio otac, duhovni učitelj.

''Virgilije sve te ljude koji se međusobno ne poznaju, koji žive u totalno drugačijim, gotovo paralelni svjetovima na neki način ujedinio'', rekao je.

Snimanja u Parizu, Zagrebu i Tomislavgradu

U filmu će biti prikazani razgovori sa Nevjestićevim bivšim studenticama, Emmanuelle Garcin, restauratoricom u Musée des Arts Décoratifs, Marlene Marquez-Smilauer, restauratorica u Bibliothèque de l'Arsenal, Emmanuelle  Hincelin i Beatrice Villemin, restauratorica. Uz fra Vlatka Marića, u Parizu je snimljen razgovor i s Marcom Gjidarom, profesorom emeritusom s francuske Sorbonne.

U Zagrebu se, osim s nasljednicima, Ivanom i Milenkom Nevistić, razgovaralo s Vlastom Jarnjak, hrvatskom keramičarkom, profesorom hrvatskog jezika i književnosti, Dragutinom Hmelašem, Božom Biškupićem, bivšim ministrom kulture, Antoniom Picukarićem, ravnateljem Klovićevih dvora, Biserkom Rauter Plančić, kustosicom i autoricom monografije o Virgiliju Nevjestiću, Vesnom Jurić Bulatović, direktoricom Zaklade „Virgil“ i kulturnom producenticom, Snježanom Pintarić, kustosicom i Tonkom Ninićem, violinistom i glazbenim pedagogom.

U Parizu se snimalo nekoliko dana na brojnim lokacijama, a među kojima su atelje u kojem je živio i radio na Montparnasseu, park Montsouirus u kojem je često boravio, Trocadero gardens, Montmartre, Louvre, Sorbonne Université , Notre-Dame, te Centre Georges Pompidou na Beaubourgu gdje je bio prvi hrvatski umjetnik koji je samostalno izlagao, Galeriju  Yellow Korner La Hune u kojoj je više puta izlagao, Operu Gariner, franjevački samostan u kojem je često boravio družeći s fra Vlatkom Marićem, te na koncu bolnicu u kojoj je preminuo i groblje, Cimetière de Bagneux, u kojem je sahranjen.

Osim premijere u Parizu, plan je da se film prikaže u Tomislavgradu i Zagrebu, a nakon čega bi trebalo uslijediti prikazivanje na Prvom programu HRT-a i filmskim festivalima.

'Izlaziti iz akcije, dati se u vatru, u umjetnosti u njenu moć'

Na koncu razgovora, odgovarajući na pitanje, je li Virgilije Nevjestić dovoljno valoriziran u hrvatskoj i bh. povijesti umjetnosti i kulturi uopće, Jurilj odgovara citatom iz dnevnika: ''Sati se gomilaju dani se prevrću u svojim tajnama, a u našim vremenima boluje zbog svega što joj oduzimaju smrdljivi političari- koji ne samo da urušavaju svijet već mu vade, srce užarenim mačem i poigravaju se sa svim što nije u njihovoj dostupnosti- treba da umjetnost bude domena više nego ikada, ono treba da unese malo i u ovaj suviše sivi svijet. Kome vjerovati kad čitave garde pjesnika pisaca slikara pribjegavaju onoj zabavnoj strani koja će uništiti ovu civilizaciju. Treba otputovati na neku od planeta ali nešto na ovoj treba promijeniti prije. Vjerovati treba, ali treba vjera… Izlaziti iz akcije, dati se u vatru u umjetnost u njenu moć i slikarstvo grafika ne bi smjeli bit’ poigravanje, a da u tim igrama nema koji otkriva svojoj eri neke putove što bi danas ili sutra trebalo biti sunce- treba se angažirati sa svojim duhom i tijelom da se svijet spasi- ne samo od onih koji je na vidiku već i od poplava laži''.