Sve moje tetke ili kako krasti od života

Moja je obitelj – ženska. Nemam ujake, a ni stričeve. Samo gomilu tetaka i po majčinoj i po očevoj liniji. Sve su one u nekim fazama mog života bile jako prisutne, a danas, kada su mnoge pod zemljom, neki ih dani dodatno ožive u mojim sjećanjima. 

Od najmenice do Jazvuše bio kratak je put 

Moja prabaka Ana Milić, rodom iz Bugojna, ostala je kao djevojčica bez majke, a otac ju je, s nepunih 12 godina, predao u najam u Bučiće kod Novog Travnika. U najmu je bila dugo godina, dovoljno dugo da se kao 'najmenica' i uda za svog supruga. Biti u najmu, u ta je doba značilo, raditi na zemlji da bi se preživjelo. Radila je za hranu, tako barem kaže moja baka. Moju prabaku su na Putićevu gdje je živjela i umrla prozvali „Jazušom“.

Nisam ni danas sigurna je li bila „Jazuša“ ili „Jazvuša“, no kako god bilo – nadimak je dobila jer je jela ostatke hrane svoje silne djece i govorila „jazuk baciti“, odnosno šteta baciti. Prošlog mi je ljeta, baka, kao njena najmlađa kćer, konačno objasnila tko su sve polusestre i polubraća, pa smo napravile i malo obiteljsko stablo. 

Četiri braka 

Prabakina četiri braka, otkako znam da se toliko puta udavala, oduvijek su bile tema zbog kojih bih zezala baku. Govorila bih joj, je li ih tvoja mama možda ubila otrovom u hranu, vidiš kako je bila opasna, svakog je ona sahranila, a danas znam, da se toliko puta udavala zato što je morala. Zato što je to, u tom vremenu, a to nije neka daleka prošlost, bio jedini način da spasi i sebe i toliku djecu koju je izrodila.

Prabaka je bila, pričaju oduvijek mama i moje 'tetke', koje mi i nisu 'prave' tetke, nego ih samo tako zovem, jedna blaga, tiha, požrtvovana seoska žena koja je, unatoč četvorici muževa, sve morala sama. Sve prabakine kćeri sam upoznala i zvala ih tetkama, kao i njihove kćeri.

Sjećam se, recimo, pokojne tetke Mande na Putićevu i njene kćeri Višnje koju smo redovito posjećivale. Sjećam se pokojne tete Luce, to je bila 'velika' Luce, a najviše tetke Milke i Anke, odnosno tetke Marije i Cice. U ovom se tekstu svi koji ne poznaju moju baku i njenu veliku rodbinu, lako mogu pogubiti i izgubiti, pa ću se ovdje negdje zaustaviti kod pokojne tetke Ljube koja je, i danas, simbol mog Osmog marta.

Sve su bakine sestre imale imendane koje bismo proslavljale s njima. Vodila me svakoj od sestara, a međusobno su se, kako se to kod nas kaže, „pazile“ i one koje jedna drugoj krvno nisu ništa, kao primjerice tetka Mande i tetka Ljube. Takav je bio običaj. Neke od njih imaju „zajedničkog“ oca ili majku, a sve su, zapravo, potekle od prabake Jazuše i ona je to središte koje i danas, njene potomke, drži na kakvom takvom okupu.

Tetki Ljubi u pohode 

Svaki Osmi mart kad sam bila djevojčica proslavljale bi kod tetke Ljube. Ona nije imala imendan, pa su se sestre, još davno, dogovorile da Ljube ne bi bila zakinuta, da će njoj pohoditi na Osmi mart. Donosile bismo joj nove kuhinjske krpe, porculansko posuđe, staklene čaše, bombonijere, cvijeće, a Ljube se, sjećam, najviše radovala kada bi joj poklone nove štrample, šal ili karmin. 

Tetku Ljubu oduvijek pamtim kao iznimno dotjeranu i sređenu ženu. Ta na sprovod nije išla, ako joj frizura nije bila svježa. A radila je uvijek „trajnu“. Na svim bi se obiteljskim okupljanjima, a što nažalost nerijetko uključuje i sahrane, pojavila sređena od glave do pete – svježa frizura, šal ili svilena marama, crne hlače kroja cigarete i lijepa, gotovo pa šlingana košulja.

Tetka Ljube bila je jako uredna žena, ona u čijoj je kući sve oduvijek blistalo. I ne samo u kući. Sve voće i povrće koje je uzgajala prvo bi očistila na njivi i oprala, a tek onda ga unijela u ljetnu kuhinju.

U njenu kuću nikad nije ušao kamenčić pijeska s cipela jer smo cipele morali očistiti pred vratima. Svi koji smo ulazili. Nikad nije bilo mrvica od hrane. Dok bismo jeli i mrvili, tetka bi ih već počela kupiti. Sjećam se kako je jedne prilike rekla baki dok sam jela za stolom „Lucija, eto de, samo de malo se sagni pa to pokupi da se ja sad s ne dižem“. 

Ukrasti od života 

Danas kad više nema ni tetke Ljube, moja mama, tetka Marijina Milkina i Slave Ljubina, kao i sve druge žene iz moje obitelji, uvijek se zezaju da moja mama ista kao Ljube. Osim što je iznimno uredna kao i ona, obje su zaljubljene u frizerske salone.

Nikada iz njih kada bi mogle ne bi izlazile. I nije to nekakva kako bi se jezikom stočne pijace reklo „ženska potreba da se uljepšavaju“, nego potreba da se prkosi i sebi i drugima.

Pokojna tetka Cica uvijek bi govorila „digni glavu i kurči se“.

E, to je možda najbliže objašnjenje – potreba da se živi i preživi, da se ne odustaje i dokaz da postoji, barem nešto što mogu ukrasti od života, barem nekakav segment vlastite im ženske autonomije i slobode.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.