Najvažnija tema su odlasci moje generacije

''Skoro pa čitava moja generacija, prijatelji i poznanici među kojima sam odrastao je otišla ili se sprema za odlazak u zemlje srednje ili zapadne Europe ne misleći se vraćati. To je meni trenutno najvažnija tema o kojoj trebamo razgovarati'', rekao je Bojan Stojčić, konceptualni i vizualni umjetnik, u intervjuu za Bljesak.info.

Stojčić kaže kako živimo u istovremeno nemogućoj i nepromjenjivoj situaciji daytonske BiH te govori te govori o (ne)mogućnosti sagledavanja historije, ali i savladavanje sadašnjosti…

Bljesak.info: Gospodine Stojčić, na početku ljeta ste izveli seriju performansa u bh. gradovima "Historija kamenu, budućnost vjetru". Kakva se to kultura sjećanja njeguje na našim prostorima, zašto ste u kontekstu Mostara izabrali baš Partizansko groblje?

Stojčić: Seriju performansa „Historija kamenu, budućnost vjetru“ izveo sam na Spomeniku partizanskoj eskadrili u Medenom Polju, Partizanskom groblju u Mostaru i Spomen-parku Vraca u Sarajevu. Sve tri lokacije su spomen obilježja NOB-a i kao takve namjerno su zapuštene i prepuštene vegetaciji i vandalizmu. Ovaj performans izvodim već osam godina, ali ovo je prvi put u otvorenom, javnom prostoru sjećanja. Napuhujem balone svojim dahom, te ih vežem za kaput koji sam preradio tako da iz njega vire stotine niti. Vezujući tako svoj dah za sebe pretvaram se u svojevrsnu privremenu skulpturu, te stajem onog trenutka kad više nemam načina ni prostora da za sebe svežem niti jedan dodatni dah.  Rad se bavi pokušajem zadržavanja trenutka, što na spomenutim lokacijama poprima širi kontekst (ne)mogućnosti sagledavanja historije, ali i savladavanje sadašnjosti.

Bljesak.info: Dugo se vremena bavite performansom i konceptualnom umjetnosti, nedavno ste bili i na umjetničkoj rezidenciji u Berlinu. S kakvim ste osjećajima otišli u zapadni svijet, a sa kakvima se vratili u BiH? Koliko je za umjetnika poput vas, koji se bavi društvom i njegovim anomalijama tako intenzivno i uporno, važna ta prostorna, geografska distanca, taj odmak od zemlje u kojoj ste rođeni i kojoj živite?

Stojčić: Tokom zadnjih nekoliko godina proveo sam dosta vremena u Berlinu producirajući ili predstavljajući umjetničke radove. Budući da uobičajeno sa periferije Evrope promatram njen centar, interesantno je i korisno sagledavati periferiju iz pozicije centra. I jedno i drugo se ogledavaju jedno u drugom.

Bljesak.info: Zbog čega ste se odlučili na to da umjetnost koju stvarate bude toliko visoko društveno angažirana, toliko aktivistička? Jesu li umjetnici, i umjetnost, jedan od korektiva društveno-političke stvarnost koji ne smiju biti nijemi promatrači nego aktivni sudionici, oni koji upozoravaju?

Stojčić: Svaki ljudski rad i napor nose svoju političnost, pa tako i umjetnost. Iako moji radovi dolaze iz nježnih prostora intime, ja ne vidim načina kako oni mogu biti odvojeni od stvarnosti. 

Bljesak.info:  Je li 'momak' iz vašeg oglasa pronašao osobu s kojom bi razgovarao o umjetnosti? S kim se danas u BiH može razgovarati o umjetnosti, na koji način, i je li i sama umjetnost, postala dio dnevno-političke ujdurme?

Stojčić: Rad „Tražim osobu“ radim već nekih šest-sedam godina i on u svakoj novoj formi i formatu daje nove kontekste. Krenuo je kao lični oglas u novinama gdje tražim osobu za razgovor o umjetnosti, da bi se kroz godine transformirao u velike intervencije u javnim prostorima Grenoblea, Novog Sada, Budimpešte, Sarajeva. Svaka od lokacija ima svoj odnos ka Drugom, te se poziv da razgovaram o umjetnosti sa apsolutnim strancima pretvara u razgovor o ličnim traumama, javnom ili intimnom prostoru, pravima radnika, itd. To, između ostalog, umjetnost i jeste; način komunikacije sa i o Drugom i Drugačijem.

Bljesak.info: Konceptualna umjetnost i umjetnost performansa u BiH, inače, biti slobodan umjetnik. Je li to moguće i kako uopće živite u tom smislu?

Stojčić: Od umjetnosti koja nije dio ideoloških matrica većine nema sigurnog života, ali to je uglavnom isto tako u svim sredinama jugoistočne Europe. Ono što je oslobađajuće u odnosu na zapadne sredine je što ovdje umjetnost uopće ne može podrazumijevati svoju ekonomsku vrijednost, a to je čini slobodnom. Preduvjeti da se bavim umjetnošću, na način na koji smatram da se njom treba baviti, dolaze iz mog malog studija za dizajn i produkciju. Ja sam školovan dizajner i jednako uživam raditi dizajn, čak mi u zadnje vrijeme odgovara taj raskorak između primijenjenog dizajna i čiste umjetnosti. Često alate i promišljanja jednog svijeta prebacujem u drugi.

Bljesak.info: Da ste u Berlinu, ili čak Zagrebu, Ljubljani, sigurna sam da biste imali status i popularnost kao nekada rock zvijezde.

Stojčić: Definitivno je lakše baviti se ovim radom u Berlinu, ali konkurencija tamo je nemjerljivo veća.

Bljesak.info: Bavili ste se i temama migranata, tranzicije, radničkih prava. Kakvu stvarnost danas živimo u BiH i ima li za nas nade? Imati bilo kakav posao danas u BiH čini se kao dobitak na lutriji, ako ne računamo stranačke iskaznice i zapošljavanja u javnim poduzećima? Mi ponovno živimo prekarijat?

Stojčić: Mislim da živimo istinsku neoliberalnu utopiju našminkanu bojama identitena u zavisnosti od kilometra do kilometra teritorija. Zabavljeni identitarnim borbama ne vidimo da se one uvijek na kraju svode na borbe radničke klase. Mali baloni drugačijih odnosa postoje i ja nastojim pripadati njima i dati svoj doprinos njihovom osnaživanju.

Bljesak.info: Zanimljiv mi je bio podatak iz vaše biografije da ste ratne godine proveli u izbjeglištvu. Biti izbjeglica u vlastitoj zemlji je također moguće? Mislim da postoji dio ljudi koji se i u 2021. godini osjećaju tako?

Stojčić: Skoro pa čitava moja generacija, prijatelji i poznanici među kojima sam odrastao je otišla ili se sprema za odlazak u zemlje srednje ili zapadne Evrope ne misleći se vraćati. To je meni trenutno najvažnija tema o kojoj trebamo razgovarati.

Bljesak.info: Što odnos bh. vlasti prema migrantskoj krizi govori, prije svega, o nama i našem društvu? Gdje je i kada nestala empatija ljudi koji su samo prije tri decenije bježali glavom bez obzira i koji danas šire ksenofobiju i rasizam prema očajnicima u Bihaćkoj krajini?

Stojčić: Prepušteni nefunkcionalnom državnom aparatu i perfidnosti lokalne politike granice EU, mislim da su i jedni i drugi očajnici.

Bljesak.info: Na čemu trenutačno radite i što možemo očekivati u budućnosti?

Stojčić: Trenutačno postavljam instalaciju u Beogradu u sklopu Bienala mladih. Nakon toga vraćam se u Sarajevo gdje ću sredinom kolovoza skupa sa partnericom Hanom Ćurak izvesti performativno predavanje „Soaking Wet“ koje smo pri put predstavili ovo ljeto u Berlinu, u Pickle Bar-u kao gosti Slavs & Tatars kolektiva. Nakon toga provest ćemo dva mjeseca u Palermu, gdje planiram produkciju novog rada.

Bljesak.info: U BiH nema 'države', i teško će je ikada ozbiljno i biti, dokle god ne postoji ozbiljna kulturna politika i briga za kulturne institucije, podrška umjetnicima?

Stojčić: Živimo u istovremeno nemogućoj i nepromjenjivoj situaciji daytonske BiH. Države ima, nažalost ne građanske, tako da ne možemo ni očekivati bilo kakvu kulturnu politiku građanske provinijencije.