Mostaru je i mrtav Predrag Matvejević smetnja

Mostar možda, kao nijedan drugi bh. grad, ima jednu posebnu disciplinu – tzv. hakanje. U prijevodu bi to značilo da što god dobro radite, uvijek će vam se nešto zamjeriti i prigovoriti. Oni koji su „došljaci“ u Mostar to su jako dobro osjetili na vlastitoj koži. Recimo, kad god čujete nekog iz Mostara kako na televiziji govori o gradu, uvijek će reći „grad Mostar“, čak i onda kad se ne misli na administrativni ustroj.

Osim tog, specifičnost su i „rođeni Mostarci“. Primjerice, na prvoj godini studija, profesor, za kojeg ću kasnije saznati da iz Tomislavgrada, rekao nam je da se ustanemo, kažemo tko smo i odakle smo.

Rođeni Mostarci

U dvorani nas je bilo tristotinjak, a jedan je kolega rekao svoje ime i prezime i dodao samo „s avenije“ na što ga je profesor pitao „kakve avenije“, a on mu onako „po mostarski“ rekao – čuj kakve avenije, avenije u Mostaru. Takvu nadobudnost koja nije zla i bahata, nego takva, sama od sebe, upoznala sam samo kod „rođenih Mostaraca“.

Međutim, specifičnost je i odnos „grada Mostara“ prema rođenim Mostarcima. Posebice onima koji su već odavno mrtvi. Jedan od tih je i Predrag Matvejević. Vjerojatno u svijetu, uz Džemala Bijedića, face onog doba u političkim krugovima, nitko Mostar nije proslavio u svijetu poput Matvejevića. I nitko, osim njega, nije Mostaru dao takvu umjetničku snagu zbog koje nije više samo „jug“, nego Mediteran.

Šesta je obljetnica Matvejevićeve smrti u Mostaru prošla nezapaženo i tiho, gotovo pod nekom opasnošću da se slučajno, netko ne bi dosjetio tog strašnog datuma. Ništa bolje ne prolaze ni njegovi rođendan, kao što uostalom, ništa bolje nije prošao ni on sam.

Pročitajte još

Što je Mostaru Predrag Matvejević?

Matvejević je bio pisac, esejist, erudit, dugogodišnji sveučilišni profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, onaj koji je fakultet završio na Sorboni, dobitnik niza najvećih europskih i svjetskih književnih nagrada, pa čak i kandidat za Nobelovu nagradu.

I nisu ga, pritom kandidirali, bh., a ni hrvatski pisci, nego talijanski i to u dva navrata. Jednom je inicijativu pokrenuo Umberto Eco, a drugi put Claudijo Magris. Bila je to, dakle, inicijativa talijanskih pisaca, izdavača, urednika, odvjetnika i intelektualaca koji su potpisali javni prijedlog Švedskoj akademiji da Matvejeviću dodijeli Nobelovu nagradu.

U rodnom mu gradu, čak ni mrtvom, ne može pomoći ni što je jedan od najprevođenijih pisaca, hrvatski, talijanski i bh. državljanin, te autor „Mediteranskog brevijara“, knjige koja se i danas smatra najprevođenijom knjigom hrvatske književnosti.

Odnos grada i njegovog pisca specifičan je po brojnim aspektima, no u svijetu kapitalizma u kojem je sve novac i novac sve, mrtvi pisci izvlače deblji kraj. Osnivaju se memorijalni centri, spomen – sobe, turističke i umjetničke rute, otvaraju se rezidencijalni programi za umjetnike iz svijeta, naplaćuju se ulaznice, prodaju magneti s njegovim likom, čak i cekeri na kojima su otisnuti neki prigodni citati.

U Mostaru Predrag Matvejević ništa od toga, čak ni mrtav, nema: Grad Mostar nije otkupio kuću u kojoj je živio, nije osnovao spomen-sobu, ne mogu čak ni ti cekera kupiti negdje na Starom mostu i u Starom gradu. Važnije su valjda za Mostar i njegove turiste uvozne ruske babuške i kineska galanterija. 

Posvetio mu književnost, posvetio mu život 

Matvejevićevu ostavštinu – rukopise, bogatu biblioteku, memorabilije, prijepiske s cijelim nizom svjetskih pisaca, osobni arhiv, čuva njegova udovica u Zagrebu koja godinama apelira na hrvatske vlasti da to otkupe i preuzmu, ali interesa nema. Vrijeme prolazi, a nikome, čini mi se, iz Grada Mostara, ne pada na pamet pronaći gospođu Miru Matvejević i upitati je što bi njegov rodni grad u toj podjeli mogao dobiti.

Možda jednostavno, nitko ne smije jer nema obraza – previše je on toga svom gradu dao, posvetio mu opus, a to u slučaju pisca znači – posvetiti život. A zauzvrat nije dobio ništa. Mostaru je čak i mrtav Predrag Matvejević smetnja. Čak i u lijesu svjedoči istinu s kojom se nitko ne želi suočiti.

Ranije sam mislila da je odnos Matvejevića i Mostara nalik onom Krleže i Zagreba. Sada znam da nije ni u blizu tako. Krleža u Zagrebu ipak živi, a Matvejević se u "gradu Mostaru" još uvijek nije ni rodio.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.