Mikrosvijet Adnana Žetice – sav od očaja i gorčine, kao i svaki pedalj naše zemlje

Na kraju pjesničke zbirke “Sve ono što u džepove nije moglo stati“, autor Adnan Žetica, napominje čitatelja da određene pojmove nije htio objašnjavati kroz formu nekakvog leksikona, enciklopedijskih objašnjenja, jer vjeruje da je poezija razumljiva na razini slike i osjećaja, što je, piše, jedino na kraju važno.

I zaista, nije bilo potrebe za dodatnim objašnjenjima pojedinih riječi i fraza svojstvenih govoru hercegovačkih Bošnjaka jer ne samo da su slike, koje Žetica stvara s velikom strašću, žive i autentične, osjećaj je zajednički i može biti zajednički svima nama čije su obitelji preživjele posljednji rat u BiH.

Žetica poeziju vidi u motivima svakodnevnog života, očito je aktivan šetač i još bolji promatrač, i sebe i drugih oko sebe. Jer, što dulje promatra djecu kako se igraju na memorijalnom obilježju, pretpostavljam, hercegovačkih Bošnjaka poginulih u sukobima s Hrvatima ili Srbima, ili umirovljenicima u staračkom domu koji sjećanje i pamćenje više zbog demencije i Alzheimerove bolesti ne služi, on ustvari promatra sebe, vlastitu povijest, povijest vlastite obitelji – povijest vlastitog ja u prostoru i vremenu u kojem živi.

Zbirka “Sve ono što u džepove nije moglo stati“ objavljena je ovog ljeta, u nakladi sarajevskog Buybooka, pod uredničkom paskom Semezdina Mehmedinovića, što je nemoguće ne samo, ne primijetiti, nego ne osjetiti u ovim pjesmama. Kao da se na Žeticine pjesme, inače kratke i ubojite, bez suvišnih riječi, iako naslov knjige sugerira drugačije, spustilo ono poznato poetsko-prozno Mehmedinovićevo tkanje – od sjećanja, nostalgije, od zaborava.

Žeticine su pjesme iznimno bolne, traumatične, duboko zavičajne i ukorijenjene u jedan prostor i kulturu koju se nasilno htjelo maknuti iz Hercegovine u posljednjem ratu, kao što to u ratovima biva. Danas, toliko godina kasnije, treba preživjeti, ali i naučiti živjeti s tim bolom i sjećanjima. Potresna je to poezija koja nas upoznaje s prošlošću samog autora očito, nego i cijelog jednog naroda i njegovog kolektivnog stradanja.  Žetica je, sigurna sam šetač, jer gotovo pa reporterski donosi izvještaj o stvarnom, svakodnevnom životu njegovih sugrađana. Vrlo precizno i bez imalo patetike, u stihovima nam donosi slike onih s društvene margine, slike vlastitog zavičaja u kojem više, skoro da i nema budućnosti, jer je prošlost toliko zaokupila, drži je kao taoca i nemoguće je više, čak ni onim najoptimističnijim, povjerovati da, ipak, postoji.

Prostor je to, u kojem Žetica bilježi, kao arhivar osjećaja, čini mi se, sva psihološka stanja ljudi koji u njemu žive: od depresije, posttraumatskog sindroma, tjeskobe, potpunog beznađa. Jer BiH danas i nije ništa drugo nego zemlja beznađa, zemlja tjeskobe i očaja u kojem se PTSP što ga je rat uzrokovao, osjeti čak i u travi i načinu na koji raste. O tome, zapravo, piše Žetica. Kako živi grad svaki dan, nakon što različite delegacije, odu s komemoracija i tragičnih obljetnica, ali piše tako autentično i istinito, da se taj bol može prenijeti na svaki pedalj BiH. Jer je svojstven svim narodima i svim onim, malenim mjestima velikih progona, ma tko bili progonitelji, ma čijeg jezika i vjere bili progonjeni.

Žeticin kolokvijalni govor, jezik bogat izrazima i lokalnim frazama, ne narušava, tu činjenicu da knjiga “Sve ono što u džepove nije moglo stati“ jednako vrijedi na prostorima gdje danas više skoro pa i nema Hrvata, Srba, Bošnjaka. Dovoljno je samo 'promijeniti' lokalizme i već ste tu: u gradovima u kojima vas i vaših obitelji zbog rata više nema. Osjećaj izgubljenog života u izgubljenom prostoru koji je nekada bio 'naš' je svugdje i svakome, nakon ratova, jednak.

Ipak, ne piše Žetica da dobije pravdu ili nekakvu potvrdu o tim ratnim događajima, nego piše jer vidi i gleda, jer pjesnik njegovog senzibliteta, njegovog oka, ne može to ne vidjeti, pa čak onda kad mu to i nije namjera, kada nije 's tim poslom' krenuo u šetanje.  Što je 'ostalo' od ljudi nakon rata i uspijevaju li danas, živjeti izvan toga, pitanja su na koja Žetica, daje specifičan odgovor u pjesmi Posuđe:

Na šporetu šerpe otučene.

Tanjiri plitki i duboki.

Fildžani iz novog kompleta

Na tacni prave društvo starima.

Dok stari nekog po usnici ne porežu,

Već su i oni stari postali.

Ko čeljad za stolom:

Komplet nikako da se sastavi.

Žeticine pjesme pune su one gorčine, poznate i bliske svima u ovoj zemlji, koja je ostala nakon zadnjeg rata. Gorčine i tjeskobe koja ne da zaspati, koja se, kao 'ono crno' ispod noktiju zavukla i ne možeš je očistiti. Ta gorčina, iz dana u dan, samo raste i buja, kao Neretva nakon jesenskih kiša.

Knjiga “Sve ono što u džepove nije moglo stati“ traži hrabrog čitatelja: onog koji je spreman suočiti se s autorovim poetskim slikama, ne pobjeći pred tom bujicom gorčine, nego joj pogledati u oči, zastati, duboko udahnuti i krenuti dalje. Jer, živjeti se mora, čak i kada je teško. O tome, zapravo, sjajno piše Adnan Žetica. Onima koji čitaju, njegova će pjesnička zbirka, biti na noćnom ormariću. Najveća je šteta što oni koji bi i danas u BiH ratovali, uglavnom, ništa ne čitaju, pa će im ova knjiga ostati nepoznata. Njima je život kakav žive povratnici podno Žeticinog  “Velesja“ nepoznat – jer njima nikada nije bilo teško, niti će biti. U otetoj zemlji, sve nas, od Save do Drine, drže kao taoce koji, baš kao u pjesmi Listopad:

Predizborni plakati

Padaju

S datim obećanjima.

Ostaju na stubovima

Jedino smrtovnice.

Glas o njima

I o slaboj ljetnoj kiši

Dva – tri dana će se čuti.

Monika Herceg: Žetici su pjesme prilazile

“Dok čitamo ovu sjajnu poeziju, dojma smo da su Žetici pjesme prilazile, a on ih je u tom susretu samo bilježio. Tako je Žetica napisao knjigu koja je obuhvatila cijeli jedan prostor u sadašnjem trenutku u isto vrijeme ispisavši njegovu, ali i vlastitu povijest.”