Ivo T., moj imaginarni prijatelj

U našem gradu nije bilo knjižara, nije bilo mjesta na kojem su se prodavale knjige, nego samo, tako je i dan-danas maltene, trafike na čijim bi izlozima uz novine, cigare, snižene slatkiše, bila tek pokoja knjiga, Boga pitaj, kako zalutala u Bosnu.

Završila sam osmi razred osnovne škole, ljeto provodim sama, uglavnom na balkonu bakinog i djedovog stana. S njima jedem sladolede u izobilju, svjedočim njihovim svađama i raspravama, problemima koje vuku još od prije rata i povremeno šetam s djedom – onda kad on može i ima snage. Djed boluje od Parkinsonove bolesti, obilazi liječnike od Travnika do Sarajeva, lijeka mu i pomoći nema.

Srbin

Preostalo mu je čekati da umre od neke druge bolesti, kako će to kasnije i biti, jer od Parkinsa se ne može umrijeti. Zato je on odumirao, polako i tiho, nenametljivo iz dana u dan. Ruke su mu se uveliko tresle, snagu u nogama odavno je gubio uveliko.

Taj visoki i stasiti čovjek gubio je kontrolu i koordinaciju, padao je po nekoliko puta od dnevnog boravaka do toaleta, padao je po gradu, padao je gdje god bi išao. U njegovoj terminalnoj fazi kada se više nije mogao kretati, a to će biti ljeto pred smrt, na trafike je došla knjiga – Drugi poljubac Gite Danon autora Miljenka Jergovića.

Moj je djed, od sad pa nadalje u tekstu – Srbin, saznao to od svog rođaka koji mu je to veliku vijest o Jergovićevoj knjizi na kioscima, javio fiksnim telefonom. I on se takav, sav raštiman, požurio da kupi. Nije htio zadužiti ni baku ni mamu, nije čak ni mene. Velike i važne stvari morao je obavljati sam, nije ih htio prepusti nikome, a još važnije je bilo što ih je morao obaviti, kako se kaže – sad i odmah. Nije smjelo sačekati, a još manje prenoćiti, nego istog časa kada je saznao, poći i kupiti knjigu. Epizoda Gita Danon završila je uobičajeno, pao je već negdje kod autobusnog kolodvora, pokušavao se podignuti sam što nije išlo, izgubio je štap i svijest, pronašao ga je taksist i takvog u ogrebotinama na licu i modricama po tijelu, doveo kući.

Ljubavna pisma

Baka je mislila da mu je rođak preko telefona javio nešto o nekoj od njegovih ljubavi iz prošlog života, pa ga je napala, čim je došao sebi, misleći da je opet išao u poštu slati ljubavna pisma, a on joj je tiho govorio „Gita, Gita“. Baka je rondala, govorila mu da laže, da dobro zna da nikad nije bio ni s kakvom Gitom, da kod nas nema Gita, a onda je ubrzo odustala kada sam nekoliko dana kasnije, došla s tom knjigom na vrata. Shvatila je da je Srbin tog dana išao tražiti knjigu.

Srbin je cijelog života čitao i kupovao knjige, njegove prijeratne kolekcije kompleta nekih od najvećih svjetskih pisaca, ostale su u travničkom stanu nakon što u tom gradu više nije bilo mjesta za Hrvate, a ni njihove biblioteke. Tu je ljubav, kao i dar za lijepo pismeno i usmeno izražavanje, prenio na mamu, a ona na mene. Trenutak kada se „Gita Danon“ pojavila u našim životima bio je važan i velik, i tog sam svjesna, tek sada, godinama nakon što Srbinovo tijelo leži pod mramornim pločama na bučićkoj Komardi.

Moj pisac

Knjige je sve manje mogao čitati, osim što mu je vid slabio, u rukama su mu drhtale, poskakivale, pa sam mu priče iz zbirke „Drugi poljubac Gite Danon“ morala čitati – ja, na glas, dok bismo sjedili na balkonu ili u njegovoj sobi. Tada sam prvi put upoznala Ivu T., junaka jedne od priča koja je, to ću shvatiti puno godina kasnije, objavljene u Sarajevskom Marlboru s kojim je Miljenko Jergović postao pisac.

No, Jergović će moj pisac postati tog ljeta 2008. godine jer će „Gita Danon“ biti prvo njegovo djelo koje sam pročitala, ali ne samo to – bit će to moj prvi susret s knjigom u kojoj se spominju gradovi meni bliskim.

Do „Gite“ sam čitala lektire i naslove iz knjižnice koje bi mi bibliotekarka davala, uglavnom stranu i prijevodnu književnost, a u njima nije bilo, naravno, ni naših ljudi ni mjesta. Fascinirana samom činjenicom, da se Vitez i Lašvanska dolina, spominju i mogu i smiju uopće spominjati u knjigama, da to netko, taj konkretni Miljenko Jergović radi, u meni je probudilo neki neobjašnjiv osjećaj radosti, topline, a sve se dodatno nastavilo i potvrdilo pričom o Ivi T., komunistu iz Viteza.

Sklopila se Bosna ko marama

Dok sam djedu tog popodneva, čitala, zaustavio me i tražio da nekoliko puta ponovim dio iz rečenice – skupila se Bosna ko marama kad je iskuhaš u loncu za veš. Ta će se rečenica trajno urezati u moje pamćenje,  bit će mi svojevrsni književni 'Očenaš', molitva, nešto što ću nikad neću zaboraviti, kao ni to da se nalazi u desnom donjem kutu na 67. stranici.

Ta rečenica i Ivo T. koji, kako mu Jergović, stavlja u usta kaže na jednom mjestu: „Ja sam, bogme, Hrvat. Takav sam se rodio i ne mogu to mijenjat. A ako vam ne valjam ko Hrvat, što bi vam valjo ko Jugoslaven“, učinili su Jergovića mojim piscem, i ne samo zato što je djed oduševljeno stajao na tim riječima, kao grešnik pred oltarnom slikom, nego jer su snaga i moć tog trenutka i te rečenice, i danas duboko u meni.

Čine mog djeda živim. I svaka Jergovićeva knjiga, pa tako i najnovija „Imaginarni prijatelj“ objavljena prije nekoliko dana kod zaprešićke Frakture, u kojoj je napisao vlastiti čitateljski autoportret, posvetu književnim likovima, podsjeti me na Ivu T., mog imaginarnog prijatelja, podsjete me na mog djeda. Srbina.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.