Vojska stresa: Velika bitka velikih narcisa

Najave Zorana Milanovića, predsjednika Republike Hrvatske, prema kojima će i pripadnici vojske te države biti u sastavu EUFOR-ove misije Althea u Bosni i Hercegovini, mogle su poslužiti za ozbiljno, temeljito propitivanje odnosa dvije države i dva naroda – Bošnjaka i Hrvata. Mogle jesu, ali naravno nisu.

Bošnjačko-hrvatske relacije, te one između političkog Zagreba i istog takvog Sarajeva, ozbiljna su tema za ozbiljne razgovore koji se, jer onda postaju besmisleni, ne mogu svesti na samo devedesete godine prošlog vijeka, već moraju i na četrdesete, pa tako do, barem, sporazuma Cvetković-Maček kojim su u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji uspostavljene banovine, a BiH podijeljena.

Pet-šest vojnika

No, umjesto razgovora opet smo, ni prvi ni zadnji puta, dobili kakofoniju u kojoj se ni o ovoj temi – učešću pripadnika HV-a u misiji u BiH – nije govorilo jezikom činjenica, brojki i, što je najvažnije, pravnih akata, računajući Okvirni mirovni sporazum i presude Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije.

Uspije li Milanović u nečemu što nije puko privlačenje pažnje, u Bosnu i Hercegovinu će doći pet, šest – da, pet, šest! – vojnika Hrvatske vojske. Ne pet, šest vodova, četa ili brigada, već pet, šest komada za koje niko pojma nema gdje bi uopće mogli biti raspoređeni.

A mogli bi, recimo, završiti na zapadu Hercegovine što je gotovo pa karikaturalno. Tamo vrlo vjerovatno i idu kada hoće ili moraju zbog već neke porodične obaveze. Naime, više građana Hrvatske ima hercegovačko porijeklo nego što ima Hrvata u istoj toj Hercegovini.

Povlačenje vojske

Poslati ih u Srednju Bosnu je već priličan rizik. Da, on je u opisu vojničkog posla, samo što ova vojna misija više liči na organizirani odlazak na team building, nego na nešto ozbiljno.

Mogu, naravno, imati krevete u Tuzli ili Sarajevu, ali je pitanje šta bi tačno tamo radili. Odlasci na meso i muziku se ne računaju jer spadaju u slobodne aktivnosti.

Ostaje još Republika Srpska, tačnije područje oko Brčkog gdje su nedavno lokalne četničke kabadahije napale svatovsku kolonu zbog isticanja hrvatske zastave, ali njih, tih kretena s kokardama, ima puno više od pet i, sasvim sigurno, posjeduju još nešto osim pištolja kojim su tukli mladoženju.

Sve je to, međutim, manje važno od činjenice da je i Republika Hrvatska potpisnica nekada privremenog, a sada Okvirnog mirovnog sporazuma kojim se, uz ostalo, obavezala i na povlačenje pripadnika Hrvatske vojske sa teritorija Bosne i Hercegovine.

Korisni idiot i majstor

Istina, Hrvatska tada, krajem 1995. – na isteku rata i u vrijeme savezništva Armije RBiH, HV-a i HVO-a – nije bila članica NATO-a i Evropske Unije, ali ni „popularni“ Dejtonski sporazum nije prestao važiti, pa eto složene vojno-političke i pravne jednačine za bolje pravnike od Zorana Milanovića ili Željka Komšića. Puno bolje, trezvenije i trijeznije, da budemo precizni.

Za Zorana Milanovića smo već ovdje pisali da je bio i ostao korisni idiot svih svojih političkih protivnika, dok je Komšić majstor u ostvarivanju ciljeva suprotnih onima za koje se zalaže i u tome je najsličniji upravo predsjedniku Hrvatske.

Šanse da petorka ili šestorka u maskirnim uniformama i oznakama HV-a na rukavima postane dio misije Althea daleko su manje od onih da ne postane. Na kraju će se, iskustvo govori, smisliti neki razlog dovoljno prihvatljiv svima, Milanović će optužiti premijera Andreja Plenkovića, a ovaj njemu uzvratiti, Komšić će povjerovati kako je zaustavio NATO i... I onda - ništa.

Ozbiljniji problem od napuhane priče

Neće, dakle, doći do ozbiljnih razgovora između dvije države odvojene granicom dužom od hiljadu kilometara, od kojih jedna – Hrvatska – upravo postaje dijelom schengenskog prostora što itekako može zakomplicirati život bosanskohercegovačkim građanima svih nacija i pasoša. Također, neće doći ni do dijaloga između Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini, odnosno Federaciji na koju su i jedni i drugi osuđeni, ma koliko im se to ne sviđalo.

E to je već puno ozbiljniji problem od napuhane priče o grupici vojnika koji bi, iz Milanovićeve perspektive gledano, trebali valjda pokazati kako se i Hrvatska nešto pita u NATO-u, iako je baš on, prijeteći vetom na ulazak Švedske i Finske, pokazao da i u toj vojnoj alijansi postoje jednaki i jednakiji, važni i važniji, uticajni i oni što u svoj uticaj vjeruju bez razloga.

Željko Komšić je, s druge strane i iz njegove pozicije promatrano, već profitirao: uobičajenim populizmom opet je zaradio ovacije onih što i dalje ne žele priznati kako je najveći građanin svih vremena zapravo lider sestrinske stranke SDA i najuspješniji protivnik politike koju zagovara i od koje niti šta ima, niti će šta biti.

Bleferska navada

Šteta koju su proizveli se, naravno, ne računa. A ogromna je i s tendencijom daljeg rasta.

Nesreća u nesreći je što se njene posljedice ne vide ni s Pantovčaka, ni iz Ulice Maršala Tita broj 16, a isto bi bilo i da je obrnuto. Jednostavno, da se o posljedicama razmišlja, ni uzroka ne bi bilo. Samo što u tom slučaju ne bi bilo ni političkog profita narcisoidnih kvazi ljevičara od kojih je jedan, Milanović, uspješno prevario svoje birače, dok drugog, Komšića, baš kako je u tekstu „Persona non grappa“ napisao Viktor Ivančić, nevjerodostojnim čini „paktiranje s bošnjačkim nacionalistima i bleferska navada da 'građanski princip' brusi baš u okviru etnički modeliranog tijela vlasti – umjesto da se, shodno proklamacijama, s tim modelom nemilosrdno obračuna“.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.