Robi i Amar: Filozofija kasabe

Gdje god se na svijetu igra fudbal i gdje god, od Puračića do Pertha, postoji nogometna reprezentacija, izbor selektora izaziva polemike, svađe, mobilizira sportske novinare i zauzima više medijskog prostora od, realno, važnijih tema. Malo gdje se, međutim, ako igdje, na izboru selektora državnog fudbalskog tima može vidjeti sva bijeda kolektivnog duha i sva dubina ponora u kojeg se urušilo ono što jednom, davno, prije puno godina, bilo pristojno društvo.

Sastali su se jučer, u četvrtak, četvrtog dana prvog mjeseca 2018. godine, članovi Izvršnog odbora Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine i izabrali selektora fudbalske reprezentacije. Odlučili su se za Roberta Prosinečkog, ali to, da se pojasni ukoliko je ostalo nejasno, više i nije toliko važno. Bitnije je, puno bitnije i jednako tako strašno ono što se događalo otkako je Mehmedu Baždareviću istekao mandat.

Mjesecima se tražio povremeni trener Džeke, Pjanića, Vranješa i Šunjića, spomenuto je više imena nego što ih ima u telefonskom imeniku Andore – od ničim izazvanog Mehe Kodre, do nimalo realnih Sven Gorana Erikssona ili Fatiha Terima – da bi se dvočlana stručna komisija(!)  konačno odlučila predložiti Amara Osima i Roberta Prosinečkog.

Već do tada, do trenutka u kojem su oni postali službeni kandidati, potraga je traja predugo i izgledala neozbiljno, da bi se u posljednjih nekoliko sedmica pretvorila u festival gadosti i gluposti kojim je u dobroj mjeri obesmišljeno ono radi čega se sve i počelo događati.

Takozvana sportska javnost se, da i to ponovimo, očekivano podijelila, često demonstrirajući nehajan odnos prema činjenicama, spremnost na otvoreni sukob sa zdravim razumom, esencijalnu mržnju i potpunu pomirenost sa sistemom u kojem je unaprijed prihvatljivo sve ono što je inače i drugdje - nedopustivo. Ne znači to, naravno, da se neće dogoditi, ali znači da se događa incidentno i da se u najkraćem mogućem roku sankcionira.

Robert Prosinečki, da se ne lažemo bez veze, još uvijek nije naročito uspješan trener. Da, vodio je „Crvenu zvezdu“, neke Turke i reprezentaciju Azerbejdžana. Veliki Žuti je takav, veliki, zbog nečega sasvim drugog: jedan je od najboljih igrača rođenih u ovom dijelu svijeta i osoba koja je odavno nadišla plemenske običaje i prateća pravila. Sve je o tome, kada je upitan da prokomentariše izbor Hrvata za trenera „Zvezde“ kluba, rekao jedan od navijača sa sjevera Marakane, poznatog okupljališta onih sa trajno upaljenim nacionalnim osjećajima. „Nije on Hrvat, on je Robert Prosinečki!“, kazao je.

E, u ovom našem jadu je, očekivano, i nacionalna pripadnost upisana u Robijeve mane, kojima je prikačena njegova namjera da iskoristi reprezentaciju BiH kao izlog za prosječne igrače iz Srbije i Hrvatske i od toga se kao nešto okoristi. Usput su, za potrebe presude izrečene prije nego je djelo počinjeno, zaboravljene neke poznate i provjerljive činjenice. Prva, neka bude prva, je ta da je Prosinečki mogao komotno ostati i Azerbejdžanu, gdje su ga plaćali puno, baš puno više nego što će dobiti ovdje, uz obavezu da tamošnju nacionalnu selekciju drži ispod stotog mjesta rang liste FIFE. Druga je njegov, inače sasvim razuman zahtjev, da dovede i pomoćnike za koje zna kako mu neće pokušati uvaliti igrača kojem treba povećati cijenu u transferu iz neke jadne balkanske u drugu dansku ligu. Mogao se, uostalom, time baviti u Hrvatskoj, gdje selektori služe da Zdravko Mamić ne sjedi na klupi.

Ni nesuđeni šef reprezentacije, Amar Osim, da se i dalje ne lažemo, nije trener čiji agent barem jednom mjesečno dobije poziv i ponudu za zapošljavanje klijenta u nekom ozbiljnom klubu u Evropi. Da, istina je, sa „Željom“ se naosvajao trofeja kao niko, ali u ligi u kojoj najbolji tim ne može šesnaesterac pogoditi u utakmicama protiv ekipa iz Izraela. Osvojio je u Japanu pehar pobjednika tamošnjeg kupa, te dobio otkaz u jednoj od naftaških zemalja što, realno, u modernom fudbalskom svijetu ne znače ništa, ma koliko se trudili i trošili.

Osimovi zagovornici u vrline su mu upisali, kako su to lijepo rekli, „poznavanje mentaliteta i situacije u domaćem nogometu“. Prevedeno na jezik šugave stvarnosti, to samo znači da je, nesumnjivo više nego Prosinečki, svjestan s kakvom bagrom ima posla, da će lako prepoznati zašto mu pokušavaju uvaliti perspektivnog tridesetogodišnjeg napadača i da mu ne treba vremena da shvati kako je bolje u ekipi imati srčanog ali nepoznatog igrača iz ovdašnje lige, od nekoga ko u reprezentaciju dolazi iz inostranstva samo zato da usput vidi tetku, pojede pitu i svrati na muziku.

Izbor selektora fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine bio je čak i to, ali je, prije i više od svega, pokazao obim ovdašnjeg jada i oslikao zajednicu u kojoj se u nekoga sumnja samo na osnovu toga jer je isto što i Vladimir Petković u Švicarskoj ili Vahid Halilhodžić u Japanu, dakle stranac, a nekoga gorljivo podržava ne zbog trenerskih kvaliteta, već zato što se pokazao žilavim u preživljavanju pravila surovih poput onih u džungli. O znanju, talentu, posvećenosti, ciljevima, planovima...o tome se u ova tri mjeseca hvatanja selektora po kućama i pisalo i govorilo koliko se moralo.

Robertu Prosinečkom, novom selektoru fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, neka je bog na pomoći. Od većine ovozemaljskih saveznika, računajući i dobar dio onih koji su ga izabrali, može se nadati istom kao i od onih što su bili protiv njegovog imenovanja. Uglavnom ničemu. Za utjehu mu može biti tek to što bi ista sudbina, malo prije ili malo kasnije, svejedno je, zadesila i Amara Osima.