Retrovizor: Kucamo na vrata zaboravljenih činjenica

Kada Stranka demokratske akcije optužuje Nermina Nikšića, Dinu Konakovića i Edina Fortu za izdaju, to je kao da Radovan Karadžić okrivi Željka Komšića za opsadu Sarajeva. Ipak, od prvog jutra poslije oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini, pa do evo ove minute, SDA ne radi ništa drugo osim što od non do stop distribuira optužbe adresirane na lidere Socijaldemokratske partije, Naroda i pravde i Naše stranke.

Neka prošla vremena

U kampanju čiji je cilj da SDA bilo kako, s bilo kim i bilo gdje bude vlast, Bakir Izetbegović je upregao članove i članice SDA, njihovu širu familiju, manje opasne kućne ljubimce i ergelu twitter efendija. Svi oni i sve one papagajski ponavljaju isto i svima uporno odgovaraju Nikšić, Konaković i Forto, umjesto da u Ulicu Mehemda Spahe na broj četranest odnesu retrovizor, onaj veći, može od FAP-a. Čisto da se brigada tužitelja podsjeti na neka prošla vremena i neke odluke SDA.

Nije rahmetli Nijaz Duraković poslao Fikreta Abdića Babu u SDA, već su u SDA svojim velikim uspjehom smatrali koptiranje Fikreta Abdića Babe o čijoj im je vezi sa Kontraobavještajnom službom bivše JNA mogao svašta reći kasniji zvanični majstor spletki i član Glavnog odbora SDA, general Fikret Muslimović. Mogao je, ali eto nije, jer dok je Babo potpisivao pristupnicu, Muslimović je bio oficir KOS-a specijaliziran za vjerski, posebno islamski radikalizam!

Prema važećim izbornim pravilima na početku posljednje decenije prošlog stoljeća, svi punoljetni građani BiH imali su pravo glasati za sve predstavnike ondašnjih Muslimana, zatim Srba, Hrvata i Jugoslavena. I opet, nisu mrski komunisti pozivali svoje birače da glasaju i za kandidate iz HDZ-a i SDS-a. Radila je to, naravno, SDA, dijeleći na predizbornim skupovima već ispunjene glasačke listiće sa kojih je samo trebalo prepisati ko će u Predsjedništvo. Tako je, kako je kasnije kazao ideolog Naše stranke Tarik Haverić, žrtva dala politički legitimitet svom dželatu.   

Mjera bosanskohercegovačkog patriotizma

U kasnu jesen 1995. godine bošnjačku spremnost da Republika Srpska ostane i opstane je gradu, svijetu i Richardu Holbrookeu  prenio šef bosanskohercegovačke diplomatije, Muhamed Šaćirbegović, kojeg je na tu poziciju postavila, o gle čuda, SDA.

Ista je to ona SDA čiji su parlamentarni zastupnici glasali za prijedlog prema kojem će nekakvim odborom ili komisijom ili čime već, uglavnom nekim skupštinskim tijelom zaduženim za ljudska prava, predsjedavati notorni Velibor Ostojić, jedan od jako bitnih ljudi Karadžićeve Srpske demokratske stranke.

A i ta Srpska demokratska stranka je preživjela Dayton zahvaljujući Aliji Izetbegoviću. Njemu je spomenuti Holbrooke nudio ukidanje SDS-a, a zauzvrat dobio molbu da skloni Karadžića, dok će se stariji Izetbegović već nekako dogovoriti sa Momčilom Krajišnikom. Da, onim Momčilom Krajišnikom što je kasnije suđen i osuđen za ratne zločine na Međunarodnom krivičnom sudu u Den Haagu.

Za SDA je, barem tako kažu, davanje političke i svake druge podrške Željku Komšiću mjera bosanskohercegovačkog patriotizma. Prije skoro trinaest godina jedan od bliskih saradnika tadašnjeg čelnika SDA, rahmetli Sulejmana Tihića, je bez suzdržavanja govorio kako bi Bošnjaci zaratili ako bi njima neko drugi, Srbi, Hrvati, Sejdić, Finci, nevažno je zapravo, izabrao člana Predsjedništva! 

Prostiranje pred Čovićem

Možemo sada, veliki je retrovizor, vidjeti i kako se Bakir Izetbegović prostirao pred Draganom Čovićem samo da bi Sebija Izetbegović mogla mirno i dostojanstveno nastaviti uništavati najveću i najvažniju zdravstvenu instituciju u državi: Klinički centar Univerziteta u Sarajevu.

A možemo vidjeti, eno ih u svečanoj loži, bošnjačke ministre iz SDA na proslavi Dana Republike Srpske. Na kasnijim slikama, onim nastalim nakon što se Izetbegović sjetio Ustavnog suda, ih – istina – više nema.

Baš kao što u odrazu prošlosti – konkretno jula 1995. - u ogledalu nema srebreničkih komandanata: svi su oni nešto ranije prebačeni daleko od Drine da nakon tri i pol godine rata i nevjerovatne odbrane tog grada, uče ratovati!

Uostalom, nisu ni sve firme sa hercegbosanskim prefiksom ili sufiksom preživjele zahvaljujući mudrosti Kreše Zubaka, Ante Jelavića ili Dragana Čovića, već zato što je SDA oduvijek današnji veći entitet doživljavala kao dva, bez formalnih, ali sa prirodnim granicama: sve južno od Ivana HDZ-u, sve sjeverno, Familiji. Uz, naravno, međusobno pomaganje: nikada, je li tako – tako je, Čović nije riječi rekao o tome da je, recimo, BH Telecom bankomat SDA, dok se u SDA ni počešali nisu kada su misteriozno nestali svi dokazi zbog kojih je predsjednik HDZ-a mogao biti osuđen za korupciju.

Pljačka države

Genijalni sarajevski i londonski profesor, Predrag Finci, u dnevničkim zapisima „Prošle godine u Barnetu“ (Buybook, 2022.) kaže kako pisci, o čemu god pisali – pišu (i) o sebi. E tako, pa puta sto, SDA kada govori o drugima, govori o sebi. Rade li to nesvjesno i iz očaja ili i zato što računaju na plitku pamet i kratko biračko sjećanje, suštinski je nevažno. Važnije je nešto drugo: sve, ali sve što su Nikšić, Konaković i Forto dogovorili sa SNSD-om i HDZ-om, dogovorila bi i Stranka demokratske akcije, samo što ništa ne bi ispunila ili bi, u kao boljem slučaju, onoliko koliko se mora da Čović i Dodik ne smetaju interesnim shemama crtanim na Poljinama. Ako bi ih neko zbog toga – prvog, drugog ili cijelog paketa – kritikovao, proglasili bi ga, normalno, izdajnikom.

SDA je odavno sebe poistovjetila i sa bošnjačkim narodom i sa državom Bosnom i (koliko se mora) Hercegovinom, pa svaku kritiku doživljava kao napad na državu i sve Bošnjake. Pljačka iste te države i istih tih Bošnjaka je, međutim, dopuštena, kao i svi drugi oblici proizvodnje opće štete i paralelnog sticanja neke koristi za odabrane na sijelima Familije čija moć kopni, a drskost raste poput baobaba.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.