Pravda za Sexona: Sjedenje na ušima

Bila je nedjelja, četvrti dan desetog mjeseca 2009. godine. Vrijeme, posebno u Hercegovini, začuđujuće lijepo za ranu jesen. Očekivao se i teren idealan za igru, dok je sve drugo izgledalo kao - što bi rekao Sejo Sexon u jednoj od ranijih pjesama „Zabranjenog pušenja“ - „predigra za Armagedon“.

Policijski je um procijenio kako je utakmica između „Zrinjskog“ i „Veleža“ u Mostaru susret visokog rizika, a ona što se trebala odigrati na Pecari između „Širokog Brijega“ i „Sarajeva“, valjda, humanitarnog karaktera.

Prva grupa „Hordi zla“ u Široki je došla i kroz njega prošla mirno. Drugoj se ugodna šetnja do tribine nije činila vrijednom dolaska. Posljedice viška navijača i manjka policije bile su, kao što znamo, tragične: metkom iz policijskog pištolja ubijen je Vedran Puljić, dok su Širokobriježanin Željko Zadro i Sarajlija Amir Hadžić ranjeni.

Do dana današnjeg, do ovog sata i ove minute nije utvrđeno ko je pucao i ko je ubio Puljića. Zadro i Hadžić u kilavoj su istrazi i farsičnom pokušaju svaljivanja krivice na Olivera Knezovića nezvanično proglašeni nevažnim.

E, o svemu tome ne govori pjesma „Zabranjenog pušenja“, nedavno objavljena na albumu „Karamba“ i nazvana „Pravda za Vedrana“. Problem je, i to ne mali, što su je i jedni i drugi – dakle navijači „Širokog“ i „Sarajeva“ – čuli kao da govori i, naravno, potpuno krivo razumjeli.

„Imamo stav kad nemamo pojma“, stih je Mile Kekina kojim se ukratko može opisati živahna rasprava komentatora koji su ispod audio verzije „Pravde“, objavljene na službenom Youtube kanalu benda, potvrdili ono što je čuveni poljski historičar, pisac, disident i neizlječivi novinar, Adam Michnik, rekao njemačkom piscu i autoru sjajnog dnevničkog putopisa „Uzduž rovova: Putovanje Istočnom Europom sve do Isfahana“, Navidu Kermaniju: „Ali, znate, budale se u čitavom svijetu samo množe“.

Slušajući ono što žele čuti, a ne ono o čemu rock pjesnik pjeva, i jedni i drugi su u „Pravdi za Vedrana“ otkrili uglazbljenu podršku vlastitim stavovima, sudovima i, naravno, neupitnoj ispravnosti i istoj takvoj nevinosti u neredima sa tragičnim krajem.

Oglasili su se, istina, i oni - uslovno, krajnje uslovno kazano - pronicljiviji. Takvima je, zavisi sa koje se tribine gleda i koji se stihovi dekontekstualiziraju pa uklapaju u već postavljenu tezu, „Sejo ustaša“, odnosno „Davor balija“. Može, naravno, i obrnuto.

Pjesma naslovljena po grafitima i parolama sarajevskih navijača, rekli smo - ali nije loše ponoviti gradivo, pa tako oko dvadeset i sedam puta – ne govori niti o događajima u Širokom Brijegu, niti o konkretnim krivcima, o izbjegavanju pronalaska ubice još manje, pa eto, ni o samom Vedranu Puljiću čije se, recimo tako, neorganizirano ubistvo pokušavalo organizirano ispisati iz policijske odgovornosti.

Nije, međutim, Davor Sučić, kako Seju Sexona zovu u čekaonicama zdravstvenih ustanova u kojima ima zakazan pregled, ni o tome - o izmišljanju načina da se zločin zataška, a ako već to ne može zbog većeg broja svjedoka, onda okrivi neko ko nije pucao – napisao posljednju pjesmu na friškom, duplom albumu.

„Pravda za Vedrana“ bavi se, da to konačno kažemo, kolektivističkim zabludama u kojima se za osjećaj topline unutar krda pristaje na slijepu, nekritičku, opasnu odanost vođama koja podrazumijeva religijski fanatično prihvatanje svakog naloga i grupnog stava. I tu je suštinski nebitno da li govorimo o narodima ili navijačkim grupama, sljedbenicima para religijskih kultova ili stranačkim vojnicima kojima je članska iskaznica isto što i godišnja stadionska ulaznica za takozvane najvjernije navijače: potvrda sigurnosti i pravovjernosti, dokaz odanosti, ali i garancija da je taj i taj spreman podnijeti žrtvu, bez obzira što o tome najčešće nije ni upitan. Pojedinačni stavovi, želje, sudovi, mišljenja i zaključci grupama jednostavno ne trebaju, bez obzira nalaze li se te grupe iza gola ili ispred govornice, nose li „svete dresove“ ili tijesne sakoe.

Svoditi problem navijačkog nasilja samo na nacionalizam, značilo bi i, recimo, to da u Hrvatskoj osiguranje na utakmicama ne treba. I na jednoj i na drugoj stadionskoj krivini su u većini – i to jako, jako velikoj – etnički Hrvati. Ipak, utakmice „Dinama“ i „Hajduka“, zatim „Rijeke“ i „Dinama“, pa „Hajduka“ i „Rijeke“, podrazumijevaju angažiranje velikog broja policajaca, dolazak specijalaca, zatvaranje sitne djece u kuću i obilazak stadiona u najširem mogućem luku.

Ništa bolje nije, ali zato jeste gore, u Beogradu: iza svakog bliskog susreta navijača „Crvene zvezde“ i „Partizana“ ostanu, u najboljem slučaju, demolirani objekti i razbijene lobanje, a ni smrti nisu nezabilježene.

Svoditi sukobe između bosanskohercegovačkih navijača na, nazovimo ga, stadionski folklor, možda jeste utješno, ali je sigurno naivno. Onaj ko misli da je drugačije, neka slobodno popije nešto za smirenje i nakon pola sata, ma bolje sat, zaviri u dosadašnjih stotinu i nešto komentara ispod audio verzije pjesme koja bi, da je sve kao što nije, bila povod za ozbiljne rasprave o koječemu, računajući i navijačko nasilje. Ali to tek na kraju.

Tek onda, poslije suočavanja sa svakim slojem kompleksnog problema, pravda za Vedrana neće biti ni grafit, ni parola ni pjesma, već civilizacijski iskorak društva u kojem je, ne svjedoči to samo Puljićev, već i mnogi drugi slučajevi diljem Bosne i Hercegovine, pravda spora, ali istovremeno i nedostižna. Ako se slučajno smiluje i pusti da je se uhvati, onda je rezervirana samo za „naše“, dok su krivci uvijek oni drugi: bivši vojnici, konstitutivni narodi, navijači, birači... I tako dalje i tako redom. Neprijatelja i krivaca ovdje ne nedostaje.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.