Post Lendino doba: Javno kukanje i tajno likovanje

U Stranci demokratske akcije su očajni, a ništa boljeg raspoloženja nije ni njihovo lijevo krilo – Demokratska fronta Željka Komšića.

Christian Schmidt je, kažu, Bosnu i Hercegovinu stavio pod kontrolu Beograda i Zagreba.

Christian Schmidt je, kažu, Bosnu i Hercegovinu dao na upravljanje Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku.

Christian Schmidt je, kažu, u Bosni i Hercegovini našao dovoljno bošnjačkih izdajnika da na sve, ali sve - od novog Izbornog zakona pa do gašenja proizvodnje pašteta oko Sarajeva - pristanu zbog svojih ambicija.

Christian Schmidt je, kažu, Bosnu i Hercegovinu učinio zemljom bez bošnjačkog političkog subjektiviteta.

Christian Schmidt je, kažu… Ma nema šta ne kažu. Preciznije: usta ne zatvaraju.

Lendo mogao spriječiti kuknjavu

Uglavnom, poraženi su Bošnjaci, bosanskohercegovački patrioti, ideja multietničke Bosne i Hercegovine, građanske stranke i njihov koncept, a i „Željo“ je odigrao tek neriješeno sa „Igmanom“.

Situacija je, sve u svemu, teška da teže nema i još će biti složenija.

Mali je, ma zanemariv problem to što je među najzaslužnijim za posljednju odluku Visokog predstavnika upravo Stranka demokratske akcije, iako, naravno, ni DF nije bez grijeha.

Sve je to stranačkim kolegama i kolegicama lijepo, svojim riječima, objasnio zastupnik SDA u Parlamentu Bosne i Hercegovine, Šemsudin Mehmedović, rekavši kako je bošnjački potpredsjednik Federacije, Refik Lendo, jednim potpisom mogao spriječiti ono zbog čega sada kukaju: „U toj varijanti se ne bi desila ova privremena odluka. Tada su me napadali moje kolege iz SDA kao da sam ja na strani drugih, ali ne možemo se u političkom vođenju države BiH i građana ponašati kao navijači. Ako smo već igrači, onda moramo davati golove, razviti igru i obezbijediti da neko da gol. Očigledno da tada nisam naišao na razumijevanje svojih kolega. Da smo prihvatili da Lendo potpiše Vladu Federacije, siguran sam da ne bi bilo privremene odluke, izbjegli bi je u ovom trenutku. Sada je imamo i Schmidt daje godinu dana političkim faktorima da se dogovore i da naprave izmjenu Ustava Federacije što je nemoguća misija sa ovakvim političkim partnerima, a to znači da će ova odluka vrijediti za sva vremena“.

Kupili mogućnost blokiranja

Ako su, kao što Mehmedović također tvrdi, u SDA znali da je „Schmidt godinama pripreman da bude na ovom mjestu i da obezbjedi da se provede politički cilj Zagreba, da se nad Federacijom nalazi Republika Hrvatska, a da po prirodi u RS-u bude dominantan utjecaj Srbije“ i ako su - bez obzira na izborne rezultate - osigurali većinu u Klubu delegata bošnjačkog naroda i tako kupili mogućnost blokiranja izbora Vlade FBiH, pa ako su, a valjda jesu, nije to tražilo puno pameti, znali da će Trojka plus i HDZ na vlast u većem entitetu doći ili kroz Ustavom propisanu proceduru ili po nalogu Ureda visokog predstavnika, onda imamo još jedan bosanskohercegovački paradoks: najzaslužniji za odluku OHR-a i sve njene moguće ili zamišljene posljedice reže zbog iste te odluke OHR-a!

Jednostavno je to da jednostavnije biti ne može. Prvo, da je Refik Lendo povjerio mandat Nerminu Nikšiću, Vlada FBiH bi odavno bila formirana i u OHR-u bi se bavili uobičajenim dokoličarenjem. Drugo, da je Refik Lendo povjerio mandat Nerminu Nikšiću, izvršna vlast, ali i parlamentarna većina u Zastupničkom domu bi ovisila o raspoloženju zastupnika u bošnjačkom klubu Doma naroda, tačnije o dobroj volji Stranke demokratske akcije. Pod tri… Pa, pod tri nema ništa. Zato pod četiri ima i o tome je Mehmedović govorio za NTV Hayat: „Očigledno je da u rukovodstvu SDA ima mnogo ljudi koji nemaju odgovornost prema građanima i državi BiH, nego su bili opterećeni ličnim pozicijama“.

Win-win

U SDA su čvrsto vjerovali – i dijelom još uvijek vjeruju - kako su bili (i ostali) u win-win situaciji. Da su se, dakle, Nikšić i Čović navukli na šuplju priču pa pristali na savez SDA-SDP-HDZ uz, naravno, mandatara iz SDA, posao bi se odvijao uobičajeno: HDZ bi dobio hrvatske ministarske pozicije, SDP dio bošnjačkih, Trojka bi bila razbijena i, što je najvažnije, Izetbegovićevi poslušnici bi zadržali em svoje sinekure, em kontrolu nad javnim preduzećima koja u Ulici Mehmeda Spahe smatraju bankomatima.

Za drugi, po SDA također povoljan rasplet, bio je zadužen Christian Schmidt. Zahvaljujući njegovoj posljednjoj odluci u toj stranci su dobili krasnu priliku da javno kukaju i tajno likuju. Trojka će, računaju, obaviti ono što su oni davno obećali pa slagali – dogovoriti novi Izborni zakon – i zbog toga će je verbalno granatirati preko mreže kupljenih medija i brigade internetskih gazija, pa se za četiri godine vratiti na vlast i usput ostati bez opozicije. Postojanje građanskih stranaka je, je li, Schmidt već obesmislio, a NiP-a i Dine Konakovića će se riješiti propagandnim sredstvima i konstrukcijama na koje se dio javnosti prima kao budala na šamar.

Bivši predsjednik SDA, rahmetli Sulejman Tihić, je imao običaj reći kako sa iza bosanskohercegovačkog patriotizma nerijetko skriva čisti bošnjački nacionalizam. O korištenju istog tog patriotizma kao krinke za kleptokratiju nije govorio. Teorija je ionako nevažna jer je njegov nasljednik u praksi pokazao kako sistem funkcionira.

Happy end po Izetbegovićevoj mjeri

Katastrofična čitanja odluka Christiana Schmidta i još gora tumačenja njihovih posljedica su SDA-ov način otkrivanja happy enda po Izetbegovićevoj mjeri.

Kada nariču za građanskim strankama koje je, eto, OHR obesmislio, oni slave svoju pobjedu nad njima. Pobjedu koju nisu mogli ostvariti zalažući se iznebuha za građansko uređenje, ali samo do trenutka u kojem im je postalo korisno biti za, ipak, legitimno predstavljanje.

Dok zavijaju zato što je, kako kažu, OHR Čoviću darovao vječnu vlast, oni prikrivaju vjerovanje da je i njima omogućio isto - samo nakon 2026. godine - te da ih je o istom trošku riješio glumatanja zanimanja za one dijelove BiH u kojima nemaju apsolutnu kontrolu.

Kada u SDA dižu ruke, oni to ne rade da bi čupali kosu od muke, već da pokažu radost zato što će, ukoliko ova vlast ne uspije, opet biti jedini gospodari prostora sa najprofitabilnijim javnim firmama i najvećim brojem stanovnika, dakle i potrošača i ovisnika o zaposlenjima u javnom sektoru. Kako drugog nema bez prvog, ali ni bez milosti pozicije na koju se misle vratiti, tako će opet imati i koga ucjenjivati i koga pljačkati.

Kriza koju su režirali i pomoću koje su izazvali reakcije OHR-a, za Izetbegovića i njegove je, uvjereni su, sjajna prilika koja traži malo strpljenja i, to posebno, nepoljuljani stranački ustroj. Ovo zadnje je Mali princ već najavio kada je kazao da se ne misli povući jer se, objasnio je, pobjednički tim i trener ne mijenjaju.

To što su njihove pobjede ujedno i porazi Bosne i Hercegovine ih ne zanima sada, kao što ih nije zanimalo prije. A neće ni ubuduće, ne treba brinuti.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.