Novi primitivizam: Bogovi su pali na tjeme

Vojin Mijatović, potpredsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, objavljuje oko dvjesto riječi u minuti. Ako se ne oglasi na Facebooku, eno ga na Twitteru. Ako nije ni na Facebooku, niti na Twitteru, može ga se naći na portalima, u novinama, na federalnim televizijama... Da mu je svako oglašavanje donijelo samo po jedan glas, bio bi favorit za sve tri pozicije u Predsjedništvu BiH.

Najčešće, od Mijatovićevih dvjesto riječi za šezdeset sekundi, njih barem sto pedeset osam veze blage nema sa političkim, društvenim i svim ostalim realnostima u zemlji u kojoj bi na svakom vjerskom objektu trebala pisati sentenca sa jedne od naslovnica francuskog satiričnog magazina „Charlie Hebdo“: „Kako je teško kada te idioti vole“.

"Uporno pričam i pišem da je zloupotreba vjeroispovijesti sve prisutna i da predstavlja veliki problem za našu državu. Etnonacionalisti kada su ispucali sve varijante zloupotreba etnija u sljedećoj fazi su spojili nacionalnost i vjeroispovijest, a onda počeli sa zloupotrebom vjeroispovijesti. Slave i iftari po kafanama, unošenja badnjaka i iftar u državnim institucijama, litije i kolektivni iftari po ulicama, ikone na oklopnim vozilima, hodže i popovi po strankama, osvještavanje državnih institucija i policije i sav taj vjerski kič i zloupotreba vjeroispovijesti predstavljaju direktan pucanj u sekularnost i građanski koncept BiH. Vjeroispovijest je privatna stvar svakog pojedinca i duboko sam uvjeren da se istinski vjernici gnušaju na sav ovaj cirkus. Vrlo vješto i ciljano etnonacionalisti uz pomoć vjerskih fanatika u svim konfesijama provode desekularizaciju države jer samo je to garancija da se stanje nacionalne napetosti održi što duže. Kada spojite nacionalnost i vjeroispovijest stvorili ste uvjete za fašizam, a netko to u BiH radi planski i osmišljeno pod zastavom Boga i Allaha. A sad krenite s pljuvanjem jer sam dirnuo u vaše dogme, ali neko mora javno reći da ovo nije dobro i da nas opet vraćate na 90-e, izgleda vam nije bilo dosta prošli put", napisao je Mijatović na Facebooku prije nekoliko dana.

I opet tu ima viškova, klimavih konstrukcija, političkog deluzionizma, ma svega po redu, ali je Mijatović suštinski potpuno u pravu i savršeno sa nastavlja na staru tezu najpametnijeg liberala kod nas i ideologa Naše stranke, Tarika Haverića, koji je razne teističke parade – od krsnih slava vrtića, preko svetaca zaštitnika zubarskih ordinacija, pa sve do iftara na rubovima fudbalskih terena – poodavno nazvao „puzajućom okupacijom javnog prostora“.

Nekada je, možda, i bila puzajuća, ali je u međuvremenu postala galopirajuća i, što je gore od najgoreg, kolektivno prihvaćena. „Slave i iftari po kafanama, unošenja badnjaka i iftar u državnim institucijama, litije i kolektivni iftari po ulicama, ikone na oklopnim vozilima, hodže i popovi po strankama, osvještavanje državnih institucija i policije“, nisu nikakve incidentne, već uobičajene i, kada to prilike dopuštaju, masovne pojave kojima se, kako vremenom, tako i mjestom radnje, tek potvrđuje da se ovdje krajem prošlog i u prvoj četvrtini ovog stoljeća lijepo primilo srednjovjekovno pravilo „Cuius regio eius religio“, odnosno "Čija je zemlja, onoga je i vjera“.

Pravoslavna ikona na oklopnom policijskom vozilu, križ na grbu općine, prekid fudbalske utakmice da bi igrači iftarili u autu, holovi škola puni vjerskih obilježja, osveštavanja teretana, blagoslovi za vatrogasna vozila, dove za probijanje tunela i tako dalje i tako redom, neuobičajene su manifestacije samo ako su na krivom mjestu: dok god se badnjak unosi u Univerzitetski klinički centar u Banja Luci, bez svećenika ne počinje ni malonogometni turnir u Čitluku, a iftari održavaju u mostarskom Starom gradu, nema problema. On, problem, nastupa kada se pređe neoznačena i svima itekako poznata linija razdvajanja tri naroda kontaminirana religijom, odnosno tri zajednice u kojima teizam nije obavezujući već se samo podrazumijeva, baš kao što u Jugoslaviji ateizam nije bio podrazumijevajući, ali jeste itekako poželjan.

Upravo u toj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina i njeni narodi su proživjeli najduži i najbrži proces modernizacije i emancipacije, sa kojim se može porediti samo onih četrdeset godina Austro-Ugarske vladavine u raznim formama.

Pobjednici na prvim demokratskim izborima kod nas možda nisu čuli rečenicu pokojnog predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana, koji je rekao da stari sistem ne treba popravljati, već razgraditi do temelja, ali su se upravo tako ponašali čim su se dokopali vlasti i našli u prilici da jednu dogmu zamijene sa tri nove. Stihom Nenada Veličkovića rečeno: „Što je bila partija, to je opet crkva“. Džamija se, je li tako, tako je, može slobodno dopisati.

U postjugoslavenskoj BiH u roku odmah su se sljubili nacionalni i lideri vjerskih zajednica, a nerijetko je bilo nemoguće odrediti ko je kome kakvo krilo i jesu li monoetničke stranke politička krila vjerskih zajednica ili su te zajednice vjerska krila političkih organizacija. Modeli ponašanja koje su zajednički zagovarali, međutim, nisu silom nametnuti već su dobrovoljno prihvaćeni i, da ponovimo, postaju problematični samo ako nisu na adekvatnoj lokaciji.

Takozvana emancipacija religije u nekadašnjim socijalističkim državama nije predstavljala nikakvo oslobađanje, već zloupotrebljavanje vjere, dok je kod nas odavno poprimila estradno-vašarske elemente za koje je uopće nije teško odrediti služe li zadovoljenju bogobojaznih duša ili im je jedini cilj isticanje najvećih, dakle vjerskih razlika među ovdašnjim narodima. Ko misli da je u pitanju prvo, a ne drugo, blago njemu.

Nije Bosna i Hercegovina u ovih tridesetak godina prošla put od multi svakakve Arkadije do nategnute zajednice tri vjerske grupe, već je u Bosni i Hercegovini u ovih tridesetak godina brzo i efikasno srušen još jedan od mitova o nekim dobrim ljudima kojima su loše politike i krive duhovne vođe pomutile razum.

Od velike laži o zemlji u kojoj se, eto, nije znalo ko je ko i u kojoj su svi svima išli na Bajram, Božić ili Vaskrs – kako li su, majku mu, išli ako nisu znali ko je ko, valjda metodom slučajnog uzorka – ostala je surova istina i još gora stvarnost. Tri odvojena društva su ujedno i tri teistička gulaga u kojima je prostor slobode privatni, dok javni funkcionira kao dvorište vjerskih objekata etničke većine i njene religije.    

Eto o tome je, uz sve viškove u tekstu, pisao Vojin Mijatović i o tome inače šute u njegovoj stranci, Socijaldemokratskoj partiji BiH.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.