Nedjelja koja se čekala: Kakva vlast treba Mostaru

Kada se dijelila sreća, Mostar nije bio pri vrhu reda, a ako je u međuvremenu i napredovao, lako bi se moglo ispostaviti da je skladište uveliko ispražnjeno.

U nedjelju, dvadesetog dana dvanaestog mjeseca godine 2020., u najvećem hercegovačkom gradu bit će održani lokalni izbori – prvi nakon dvanaest godina. Trebala bi to biti dobra vijest da sve nije kako jeste. No, pošto je kod nas, kako u Bosni, e tako i u Hercegovini, vazda sve naopako, tako opet možemo pretpostaviti i da je najizvjesniji rasplet onaj najgori i još, da bi sve bilo lošije od groznog, on ne ovisi samo od raspoloženja birača. Zapravo, do njih je samo odluka hoće li iskoristiti priliku za ubrzavanje puta ka dnu ili će, ipak, ostaviti kakvu-takvu mogućnost da Mostar profunkcionira kao grad u trenutku u kojem smo, za divno čudo, na početku još jedne velike drame.

Ukoliko građani i građanke Mostara na birališta krenu sa spremnošću da daju podršku onim akterima političkog života koji do sada nisu imali mogućnost da pokvare sve što se pokvariti može, a vrate se kući krijući da su opet glasali za partnere u vječitoj krizi odnosa – dakle za Stranku demokratske akcije i Hrvatsku demokratsku zajednicu – onda će naredne četiri godine biti jednake kao dosadašnjih dvadeset i pet. Omoguće li, pak, podjelu vlasti strankama koje čine sadašnju federalnu opoziciju, možda se, samo možda, mogu nadati da će dobiti ono zbog čega se lokalni izbori i održavaju: komunalnu vlast koja se umjesto historijskim temama i povijesnim prilikama bavi kontejnerima, pješačkim prelazima, vrtićima, parkovima, vodovodom, parkingom, odvodnjom, otpadom i javnim prevozom.

Za grad kakav Mostar jeste, nikada nije dobro izborno vrijeme: posljedice zamrznutog sukoba su očito dugoročne i tolike da utiču na ama baš sve, pa i na to da je od ponuđenog programa važnija etnička pripadnosti onoga ko program nudi. Istina, niti je tako samo u Mostaru, niti je oko njega sve bolje i drugačije.

Grad koji je lijep koliko i baksuzan, važan je i Bošnjacima i Hrvatima u istoj mjeri, dok se srpska zajednica u njemu, prema svemu sudeći, vraća u bitne političke tokove. Nije, da ne bude zabune, etnička šarolikost stanovništva ni jedina ni najveća prepreka da se smeće odvozi, krpe cijevi i kultiviraju predgrađa koja – posebno ona sjeveru grada – izgledaju kao kvartovi Kandahara minut nakon rata. No, ta etnička šarolikost može biti itekakva smetnja komunalnim poslovima ukoliko takve  - ponovimo: komunalne! – vlasti odluče bistriti visoku politiku na nižem nivou.

Bosnu i Hercegovinu čeka, očigledno, turbulentnije vrijeme od uobičajenog: nova američka administracija najavljuje veći interes za Balkan, Rusi, pokazao je Sergej Lavrov, ne misle olako napustiti pozicije koje su zauzeli nakon što su izgubili uticaj u Sjevernoj Makedoniji, učvrstili ga u Republici Srpskoj i došli u poziciju da ponovo budi važni u Crnoj Gori.

Onoliko koliko se vizija balkanske budućnosti razlikuje ovisno o tome iz koje se pozicije – ruske ili američke – pokušava realizirati, e toliko pa još malo su udaljeni stavovi ovdašnjih, konstitutivnih naroda. Za Bošnjake, da skratimo, najave intervencija u Dejtonski mirovni sporazum predstavljaju put ka građanskoj državi, Hrvatima su prihvatljive samo ako podrazumijevaju učvršćivanje koncepta konstitutivnosti, dok su Srbima avansno neprihvatljive zbog pretpostavljenog slabljenja entitetskih ovlasti i posljedičnog jačanja uloge državnih vlasti.

Sve i da SDA i HDZ ne dobiju niti jedan jedini glas – što bi, inače, bilo sasvim zasluženo obzirom na dosadašnje učinke – pitanje je mogu li druge stranke, eventualne relativne pobjednice, funkcionirati kao da se oko Mostara ne dešava ništa; mogu li, u prevodu, upravljati gradom kao da je izolorani otok čijim je žiteljima najbitnija sadašnjost, kada se već ne mogu dogovoriti ni o svojoj skoroj prošlosti niti o zajedničkoj budućnosti u Bosni i Hercegovini.

Već je dugo, jako dugo, Mostar, kako se to kaže, BiH u malom: etnički mještovit, dubinski podijeljen, zapušten i disfunkcionalan. Takav da u njemu nema dogovora niti o tome od kada se tačno održavaju skokovi sa Starog mosta, dok se svečano proslavlja ono što se inače ne spominje poput, recimo, otvaranja kružnog toka!

Da bi, onoliko koliko je to realno, postao drugačiji, izborni pobjednici moraju odustati od svake namjere da rat završe mirnim putem i ne smiju niti pokušati biti Izetbegović, Čović i Dodik u mikro formatu i na manjem prostoru. Pri tome, prvo nije ni moralno ni, kažimo tako, normalno, ali je jedino realno, dok je drugo, to valjda znamo, pogubno.

Budu li se akteri nove vlasti bavili popravljanjem prošlosti, sadašnjost će biti ista kao u prethodnom desetljeću. Krenu li, s druge strane, verbalno ratovati oko budućnosti Bosne i Hercegovine, rezultat će biti navlas isti.

„Omogućavanje dostojnog života svim građanima je zapravo jedini pravi smisao države, svi drugi smislovi su neozbiljni“, napisao je, na ovom mjestu već citirani, književnik i novinar iz Splita Damir Pilić. Pod državom, naravno, nije mislio na vanjske granice i teritorij, grb, zastavu i članstvo u Ujedinjenim narodima, već na mehanizam upravljanja, dakle na vlast ko god da je čini.

Jednako tako, smisao gradske vlasti, svake i gdje god, je da građanima na svom administrativnom području omogući prostojan ambijent za život bez obzira je li im, u konkretnom slučaju, adresa pored Bijelog brijega, Starog mosta ili u Vrapčićima. Da im, dakle, osigura čiste ulice, uređene parkove, dovoljno mjesta u vrtićima, prilaze školama bez kratera po cesti, izgradnju u skladu sa urbanističkim planovima i realnim potrebama, da budžet ne troši kao da nema dna i da pri stvaranju liste prioritenih poslova ne vodi računa na kojoj ih obali treba obaviti.

Buduća mostarska gradska vlast ima toliko posla da je pitanje može li pola obaviti u jednom mandatu i to bez trošenja na visoku politiku i historijska rješenja. Bude li se, međutim, njima bavila, sigurno je da ama baš ništa neće napraviti. Ništa dobro, da ne bude zabune. Gore kod nas, to smo naučili i gradivo utvrdili, uvijek može.

Za nekih stotinjak dana od ove nedjelje, znat ćemo, ako ništa drugo, je li u Mostaru demokratija poput ljubavi: lijepa samo dok se čeka.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.