Ko će platiti zagrebačku histeriju?

''Trenutno nema utvrđenih izravnih terorističkih prijetnji hrvatskim institucijama, državljanima i interesima te procjenjujemo kako je teroristička prijetnja na teritoriju Republike Hrvatske trenutno niska. Međutim, za Republiku Hrvatsku, kao članicu EU-a i NATO-a, postoji potencijalni rizik terorističkih prijetnji, prvenstveno imajući u vidu globalni porast terorističke prijetnje od terorističkih organizacija poput ISIL-a, Al Qaide, Al Shababa i drugih...'', piše, pored ostalog, u „Javnom izvješću“ o aktivnostima hrvatske Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) tokom 2014., objavljenom u junu 2015. godine. U tom dokumentu nije navedeno kako SOA smatra da pripadnici selefijskog pokreta u BiH, nastanjeni u komunama pored Bihaća ili u Gornjoj Maoči, mogu predstavljati neku ozbiljniju prijetnju Hrvatskoj.

''Hrvatske sigurnosne službe raspolažu detaljnim informacijama o sve većem broju radikaliziranih stanovnika BiH. Procjenjuju se da je između 5000 i 10.000 ljudi bliskih selefijama za koje se može reći da su radikali zadojeni islamskim fundamentalizmom. Analize hrvatskih službi pokazuju da postoji i sve veći broj radikaliziranih skupina na granici s Hrvatskom, oko Velike Kladuše i Bihaća. Dio njih nije agresivan, ali među njima ima i onih koji zagovaraju život po šerijatskom zakonu i vrbuju sve veći broj sljedbenika. Islamska država ideal je kojem treba težiti. Postoje podaci o tome da se u zabačenim mjestima osnivaju škole koje rade po šerijatskom zakonu, u koje djevojčice ne mogu ići, a učenici ne smiju gledati TV ili slušati glazbu i moraju se pridržavati strogih vjerskih pravila. Hrvatske službe posebnu pažnju poklanjaju praćenju aktivnosti pojedinaca koji žive uz hrvatsku granicu, a procjena je da su najveći problem oni koji se samoradikaliziraju putem interneta'', dio je naslovne priče novog broja nekada uglednog tjednika Globus.

Šta se to promijenilo u malo više od dvije godine, pa su ''hrvatske sigurnosne službe'' prešle put od nepostojanja ''utvrđenih izravnih terorističkih prijetnji hrvatskim institucijama, državljanima i interesima'', do specijalnih aktivnosti na praćenju ''pojedinaca koji žive uz hrvatsku granicu, a procjena je da su najveći problem oni koji se samoradikaliziraju putem interneta''? U najkraćem ništa. U nešto širem svašta, samo što ima najmanje veze sa realnom prijetnjom od islamskih radikala u Bosni i Hercegovini.

Vrišteća naslovnica Globusa, prateći tekst, kao i niz drugih napisa ili javnih istupa vezanih za problem sa selefijskim tumačima islama, počivaju ili na konstrukcijama – poput one o odlasku nekoliko stotina, a povratku nekoliko hiljada fanatika obučenih i prekaljenih u Siriji i Iraku – ili na činjenicama, često ''dorađenim'', starim između pet i petnaestak godina.

U tom periodu, sada je nevažno kada tačno, bivši načelnik Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, Almir Džuvo, je kazao da u Bosni i Hercegovini ima oko 3.000 (slovima: tri hiljade!) ljudi spremnih da se raznesu pred nekom od ambasada zemalja koje smatraju neprijateljskim.
U istom tom periodu, isto je nevažno kada u dan i sat, formirana je selefijska komuna u Gornjoj Maoči, dakle na granici sa Hrvatskom, u kojoj su od prve sekunde rada i djelovanja zabranjeni televizija i muzika, dok je seoska škola proradila po jordanskom planu i programu.

Također, u istom tom periodu je u Bužimu – ili, što bi Globus rekao, oko Velike Kladuše i Bihaća -živio, radio i pristaše vrbovao, u međuvremenu zatvoreni džihadist, Husein Bilal Bosnić.
No, ništa od toga nije bilo uzrokom ''izravnih terorističkih prijetnji hrvatskim institucijama, državljanima i interesima''. Sada, vidimo, jeste.

Nekoliko je mogućih motiva zagrebačke medijsko-političke histerije zbog ''radikaliziranih stanovnika BiH'', ali će se sve i jedan na kraju, kada prođe potreba da se ionako veliki problem prikazuje većim nego što jeste, postati nevažni za odnose Bošnjaka i Hrvata u BiH, obilježene dubokom i nezalječenom ratnom traumom.

Mogu, dakle, službena hrvatska politika i mediji u ulozi njenih megafona, na ovaj način pokušavati ucijeniti zvanično Sarajevo zbog Pelješkog mosta; mogu, zatim, probati amortizirati efekte konačne presude u haškom procesu protiv Jadranka Prlića i ostalih; kao što mogu reaktuelizacijom starih priča pokušati SDA nagovoriti na one promjene Izbornog zakona koje odgovaraju Draganu Čoviću. Svašta, ponovimo, mogu, a uspjet će najprije u onome o čemu ne razmišljaju.

Što se duže priča i piše ''o sve većem broju radikaliziranih stanovnika BiH'', te pratećoj pojavi ''izravnih terorističkih prijetnji hrvatskim institucijama, državljanima i interesima'', to je bošnjačka politika, poziciona kao i opoziciona, sve oštrija naspram one u susjedstvu, ali i one što zastupa interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, koje se smatra pripadnicima isturenog odjeljenja neokolonijalizmu i hegemonizmu sklonog susjeda.

Kao država, Bosna i Hercegovina Hrvatskoj ne može nanijeti veću štetu od one izazvane ograničavanje uvoza paprika i bijelog luka. Kao američka karaula u kojoj Bruxelles, dosta neuspješno, pokušava ojačati interese EU, Hrvatska se Bosnom i Hercegovinom može baviti kroz diplomatiju i medije, a i to dok se Ambasada SAD-a u Zagrebu ne oglasi i ne kaže da je dosta.

Ono, međutim, na što stvarni, strani upravitelji obje zemlje ne mogu uticati, jesu posljedice histerije koje se neće preliti preko vanjskih granica BiH, već će ostati unutar njih, te u konačnici ojačati svaku bošnjačku politiku koja ovdašnje Hrvate doživljava, kažimo tako, djelimično konstitutivnim. U prevodu, ako neko uopšte ima volje da radi na stvarnom poboljšanju odnosa dva naroda u Federaciji, ili će je izgubiti ili će mu ona biti zalog sigurnog poraza na prvim predstojećim izborima.

Šta će to značiti u praksi i budućnosti, treba objašnjavati onima koji nemaju pojam i onima kojima nema pomoći ni od doktora ni od travara. I, naravno, onima koje, u suštini, zaboli neka stvar i za nas i za probleme koji će nam ostati. A takvih u Zagrebu ne manjka. Samo što će, kada popusti trenutno korisna zabrinutost, na BiH i njene građane, računajući svakako i Hrvate, opet gledati kao na uzročnike svojih, unutarpolitičkih i ostalih muka, poručujući im da podržavaju svaki dogovor predstavnika konstitutivnih naroda. Tako se, inače, jezikom diplomatije kaže: eto vas tamo, pa se sami jebite.