Zlatna mladež bez zlatnih kašika

Nedavno sam nepristojno i bezobrazno slušao razgovor jednog člana stranačke mladeži i djelatnika jednog javnog poduzeća. Mali djelić razgovora koji sam čuo bio mi je dovoljan da shvatim kako mladić traži od uposlenog neku vezu za posao. Kaže mu pak njegova veza kako će, uvažavajući činjenicu da mu je molitelj rođak, dati sve od sebe da ga ipak nekako uvali na neki posao. Uz to, naveo je kako bi i moglo biti nešto jer je mu prednost daje to da, iako s pristojnim stažom u poduzeću, do sada nije nikoga zaposlio. Kraj razgovora nisam čuo, ali je vjerojatno uposleni rođak rekao kako, iako će dati sve od sebe, ništa ne može obećati.

Dakle, došla su vremena da su sve državne jasle, i sve one koje su primamljive i prihvatljive stranačkim dužnostima i mladežima, pretrpana do te mjere da se sređivanje posla više ne može smatrati gotovom stvari samo jer je neka karika dobro uglavljena u stranku ili poduzeće. Ili oboje. Brojni uredi su puni, zgrade pucaju po šavovima zbog uposlenih po raznim linijama i zaslugama a redovi onih koji su bez posla, a nekim nepisanim pravilima bi ga trebali imati ili bi barem trebali biti prvi na ogromnim popisima za zapošljavanje, sve su veći.

Kolika je ''navala'' govori i činjenica da ni iskaznica više ne pali zeleno svjetlo. Tomu u prilog govori i sudbina jednog mi poznanika koji se, nakon završenog fakulteta, odlučio uključiti i aktivirati u mladeži jedne stranke. No, izabrao je pogrešno vrijeme. Njega, kao novi kolač, iskoristili su u predizbornom razdoblju da, onako frišak i zanesen da će pokazivanjem doći do kakvih otvorenih vrata za posao, dobro potegne. Tako mu je ''uvlačenje'' za posao ustvari bilo razvlačenje stotina i stotina stolica za predizborne skupove i odrađivanje poslova koje stranački seniori ne rade, a starija mladež uvaljuje redovito novim kolačima. Izbori su prošli, prošla su i tapšanja po ramenu, po jednom pa po drugom, a posla nije bilo. Poznanik se povukao iz političkog razvlačenja leđa, napustio svoj grad i posao našao u ''neprijateljskom leglu''. Narod, u koji se stranka klela, a kojem mladež klikće, ostao je tako bez jednog psihički, a pokazao je i fizički, pristojno obdarenog i sposobnog člana.

Oba tragača za poslovima slika su kako se to kod nas odgaja mladost za životne borbe i za političarenje. Na izvoru svih kretanja shvatili su da posla nema bez nečijeg amen, bez obzira na diplome, stručnost i to što neki u stranačkim ograncima, ma kolika im leđa bila, ne mogu moždano svladati slaganje stolica. S druge strane, oni su, predstavljani kao svijetla budućnost stranke i naroda, već naučeni na krivu borbu.

Pa onda slušamo kako niti jedan narod nije zadovoljan borcima za svoje interese i kako je na djelu politička glupost a ne vješti i mudri manevri u svoju korist i na manju štetu drugome. Iz malena se tupi trnje da jednoga dana, u seniorskoj reprezentaciji neke stranke postanu obični sređivači poslova i naređivači razvlačenja stolica za stranačke skupove. Kako očekivati političku mudrost od budućih generacija koje stari vukovi uče kako iskoristiti državne jasle, strategiju naroda za osobni probitak i javno poduzeće pretvoriti u nacionalni cilj? Kako riješiti duboke probleme društva, povijesne borbe naroda i potonule državice kad je glavni cilj političkih akademija što manje neopravdanih sati i što više divljenja vođama koje pričaju kako mi jesmo ovo ili ono i da moramo postati i ostati ovo ili ono?

U moru tupila na bol koju nam država i državnici nanose, doduše, najbezbolnije je tupilo neke mladeži koja zna da nada u stranačke veze umire zadnja i da su državne jasle jedini cilj za koji se treba trošiti. Kad oni jednog dana budu seniori, opet će koalicije raditi po potrebi, strategije će se izlijevati iz šupljeg u prazno a poznanici će se tješiti da dovedu djecu da prvo malo nose stolice pa će onda već iskočiti nešto.

Vrhunac će biti kad ih neki očajnik zaustavi i suhih usta, zamuckujući, upita za posao. Ništa ih, mlade, tupe i oboljele od beznađa neće koštati da se pognu još jednom pred nekim većim. Svoj život su ionako u svojim očima dali za svoju stranku i našu stvar. One velike ionako boli njihova stvar dok je jasli, molitelja za posao i nosača stolica za ugodnije slušanje predizbornih laži i tapšanje po ramenima. Po jednom prije obećanja, po drugom poslije.