Zatvaranje vodenog kruga

Dok ovo čitate, vjerojatno su zaboravljene vijesti o poplavama koje su ponovno pokazale našu nemoć, što kao čovjeka što kao neuređenog društva, i vjerojatno smo okrenuti opet nekim gorućim pitanjima koja nikako da ugasimo.

Vidjeli smo opet kako smo mali i sitni pred Prirodom. Stradali su opet mali ljudi, oni na dužnostima i funkcijama nekako se uvijek nađu na suhom i izbjegnu sudbine većine. No, Priroda je, ma koliko nam najavljivali kiše, snjegove i vjetrove, opet pokazala kako smo maleni i kako, iako glumimo veličine, postoji netko veći od nas. Dokazala nam je – a mi smo postali takvi da nam se sve treba ''crtati'' i dokazivati nekoliko puta – kako sva naša prijestolja na koja se sami penjemo ne mogu biti toliko visoko da su nedodirljiva.

Malo se toga promijenilo

O istoj temi na ovim stranicama pisao sam i točno prije pet godina. I tada su poplave poharale BiH i tada smo gledali u nebesa i u potopljenu zemlju, koja je odnosila i živote. Pisao sam kako ''napaćenom narodu nije trebala još i nezapamćena poplava da mu uništi onu skromnost u kojoj je nastojao uživati namučen brigama što mu je život, prebrz za naša područja, nametnuo'', kako ćemo se složiti da mu ''bujice nisu trebale razbucati ionako razbucanu stvarnost koju je do jučer prljala i trovala bujica mržnje i da je ova zemlja stoljećima preživljavala bujice i ljudske i prirodne, da je patnja i mržnja ove zemlje i Nobela dobila''.

Nažalost, malo se toga promijenilo. Čovjek je i dalje namučen, život je i dalje brz, a stvarnost je i dalje razbucana i prljava. I tada kao i danas, neki su sa suhog gledali kako njihovi propusti kažnjavaju one što su zapeli u svojoj stvarnosti. Tada, a tako je i sada, ''oni koji na papiru trebaju brinuti o ljudima, ostavili su brigu na tom istom papiru'' te ''umjesto pomoći kakve smo viđali u izvještajima o sličnim katastrofama u neki sređenijim društvima, kod nas je ipak iz bujica isplivala pomoć iskrenog srca''.

Preslik istine

Izvještaji s poplavljenih područja, uz uglavnom fotografije onih koji se uvijek slikaju kao da nešto rade, svodili su se na to da su ljudi pomagali sebi samima i da su opet, po tko zna koji put, prevladane razlike, koje toliko dugo uzgajamo među sobom.

''Nažalost, tek onda kad se pod nogama, umjesto čvrstog tla, razlila voda, otkrili smo da smo ljudi. Otkrili smo da nam srce može zatitrati drugačije kada na snimkama vidimo kako nečiji život tek malo viri iz beskraja vode. Tamo negdje, u mjestu koje možda ne bismo mogli pronaći ni na karti, za koje možda ne znamo ni da je u granicama ove države takve kakva jeste, nečiji jad probudio je u nama čovjeka i na trenutak usporio žurbu, pobrisao granice i nečiji krov nad glavom nad našu glavu kao opomenu stavio da nismo nedodirljivi'', preslik je istine od prije pet godina koja nam se ponavlja i danas.

Tako je i pod novim vodama. Srce nam, okošteno i sebično, naviklo samo na površno ogledalo, ipak može zatitrati kad vidimo patnje drugih. Vode koje su se sručile trebale bi nam biti učiteljice kako ipak trebamo biti prizemljeniji kada gradimo svoja mala carstva, a krug u kojem smo zaključani dokaz da na greškama trebamo učiti. A to nam nikako ne ide.

Izvrstan učitelj

S druge strane, osim što zakazuje država koja misli kako je stvarnost samo u uredima, salama za sastanke i u restoranima u kojima se politika ustvari vodi, pokazale su ove vode kako smo i mi zaglumili veličine. Sve ono što smo odbacili u prirodu, koju sad molećivo gledamo i molimo da se smiluje, vratilo nam se kao bumerang. Nevjerojatno je godinama slušati o tome kako smo najljepši na svijetu, slušati nabrajanja o našim posebnostima, a onda opet svih tih godina gledati kako u našim ljepotama završava sav nam nemar i bezobrazluk. Vode na površinu izbace sav naš zločin prema Prirodi na koju mislimo samo onda kad je molimo da bude blaga. 

Heinrich von Kleist, njemački književnik, kaže kako postoji izvrstan učitelj, ako ga razumijemo: to je priroda. No, iako se evo petogodišnji ciklus opet završava potopom, mi smo daleko od dobrih učenika i nama ponavljanje gradiva ništa ne znači. Ma koliko nam se otvarala srca u ovakvim situacijama i ma koliko se budila u nama ljudskost, moramo priznati da smo učahureni u sebe i da, ne samo da ne mislimo o Prirodi tom Tvorčevom remek-djelu – nego čak mislimo kako smo i sami nedodirljivi.

Zemlja će se osušiti u poruku

Grčki filozof Epiktet kaže kako je priroda dala čovjeku jedan jezik, ali dva uha – da bi dva puta više slušao nego pričao. No, očito je, da su nam premala dva uha i da smo slijepi i gluhi na ono što je tako jasno ispisano između redaka života. Naše umišljene veličine nisu ništa drugo do li iskušenje pred stvarnim životom. U jednom trenu mogu nestati naša mala carstva i u jednom trenu možemo ostati ogoljeni a naša srca na ispitu kucanja za drugog.

''Poplave će proći. Voda će se povući, zatvoriti krug, a zemlja se osušiti u poruku kako smo ipak sitni. No, bilo bi dobro kad bismo na suhom ostali velikog srca i ostali veliki ljudi kakvi smo bili gledajući vodu koju nismo mogli zaustaviti riječju i lažnim obećanjem da ćemo biti bolji i da ćemo drugačije drugi put. Bilo bi dobro kad bismo nakon poplava zadržali dašak dobrote koja nas je ispunila kao što je voda preplavila napaćenu zemlju i kad nas na suhom ne bi prestao zanimati čovjek pored nas'', ponadao sam se prije pet godina. Nadam se i sad.

*tekst objavljen u mjesečniku Naša ognjišta