Zaslužila je Bosna i Hercegovina da joj se zviždi

Naprosipali su se neki, a neki naslušali novih lekcija o patriotizmu i o tome kako voljeti Bosnu i Hercegovinu. Dok sama Bosna i Hercegovina ne zna u kojem obliku postoji i kako da se sama sebi ovako zatrovana svidi, prosipači lekcija uvjerili su nas u kakvoj baruštini izmiješanih emocija živimo.

Ovoga puta lekcija o skakanju i voljenju Bosne (a i Hercegovine) potekla je od zvižduka himni pa su se oni što se istresaju na društvenim mrežama, pod tekstovima portala i u službenim stranačkim priopćenjima nabrijali da su se i sami pretvorili u galamdžije s tribina i svoju ljubav razgolili u mržnju.

Jasno je kako ne treba mrcvariti pamet i misliti da je lijepo zviždati nekoj himni, pogotovo ne onoj svoje zemlje, ali treba biti i realan pa reći da je zviždanje s tribina najmanja uvreda i državi i himni što joj se sve radi. I to u režiji onih što drže ruke na srcu dok traje beztekstna melodija. Jer, zaslužila je Bosna i Hercegovina da joj se zviždi.

Znaju to i oni koji su ovih dana održavali lekcije i pisali pravila kako to skakati a da se Bosna (a i Hercegovina) voli na propisani način. Nije, dakle, lijepo vrijeđati svoju zemlju. No, nije lijepo ni zalijepiti etiketu i predznak svima koji žive, bore se i pate nešto južnije od prosipača lekcija.

Nije zaslužila ova zemlja puno toga. Ali je svakako zaslužila zvižduke. Ne samo što trpi da se izvikano svačija ne da svakome, nego je i umaraju lekcijama da se neizmjerna ljubav mora prakticirati prema receptu onih što su sjevernije od ovih južnijih. A koji se jednako pate, priznali to ili ne.

Nije ova zemlja jednaka za sve. I svi to znaju. Postoje jednaki i jednakiji. Živimo u zemlji, ili bježimo iz nje, koja izvikano tupi da je za jednakost a u njoj ništa jednako nema. Tako nema ni jednake ljubavi. Niti će je ikada biti. Pogotovo ako se način ljubljenja nameće.

Stvarno je grozno što su prosipači lekcija i mozgova sve ljude malo južnije od epicentra njihova patriotizma, strpali na iste tribine. Postoje, siguran sam, oni koji manje zvižde a više mrze i oni koji zvižde iz petnih žila a ne mrze nikog. Pa ni tu licemjernu Bosnu i Hercegovinu.

Zemlja je to u kojoj se veliča skakanje po tuđim zastavama a osuđuje zvižduk na pjesmicu koja se jedva zvižduka. I licemjerno je govoriti kako i neke druge, normalnije zemlje imaju himnu bez teksta jer te himne nisu ni tražile tekst dok se naša melodijica više puta pokušala okititi riječima pa joj nije išlo. Kao što joj ne ide ni tisuće drugih nasilu stvari.

Licemjerno je od antifašista sipati fašizam južnije od njihova centra do te mjere da se u svojatanju ljubavi pretvaraju u ubojice antifašizma jer svoju ljubav u koju se kunu izopačuju u mržnju za koju se pak kunu da će biti veća. I onda mlohava, izglumljena ljevica postane nabildana desnica.

Ispada da samo netko u ovoj zemlji ima pravo voljeti je. Ispada da je riječ o pubertetskom patriotizmu koji je slijepo uvjeren da voli najjače i da su svi koji pogledaju predmet ljubljenja nakaze koje će raskinuti jednu lijepu vezu. A to se već zove paranoja od drugoga i drugačijeg dok se istovremeno lažno šire ruke u zagrljaj.

Ne može se voljeti zemlja a tuđim proglašavati onoga tko je voli, samo s južnije strane, niti se u toj mržnji može utažiti bol što je i južnijima i srednjima i sjevernijima i malima i najmanjima jednako loše i tako lagati sebe da je u drugima jedini razlog ovakve nakarade od države koja sama sebi zapjevati ne zna.