Zabranite nam sve predstave!

Tako to kod nas biva. Umjesto da se sve institucije u državi skoče kada se vrijeđaju životi i katolika i muslimana, skočili su svi zbog davno najavljene predstave na sarajevskom MESS-u i zauzeli gard kao da je nečije viđenje naše stvarnosti jedini atak na zdrav razum u bezrazumnoj Bosni i Hercegovini.

Umjesto da skačemo zbog predstava u kojima smo svi akteri, podigli smo se na noge braneći kazališnim daskama da kažu što misle reći o našim mržnjama kao da se svi oni koje bi uvrijedila predstava ''Naše nasilje, vaše nasilje'' smješteni u kazalištu. Zna se da oni koji se najviše vrijeđaju i ostaju zauvijek, isprano uvrijeđeni nisu nikada vidjeli kazalište.

A mi smo laki na uvrede. Sami sebe najviše vrijeđamo. I uživamo. A boli nas samo kad nas drugi vrijeđaju. Sjetimo se samo kako smo razapeli Angelinu Jolie jer smo, prije nego smo čuli slova o filmu, prije nego nam je itko predočio scenarij, raspalili po glumici da vrijeđa žrtve želeći tako postati još većim žrtvama i produžiti u beskraj rok trajanja našem opravdanju zašto nam je ovako kako nam jeste.

Poslije smo, licemjerno samo kako mi to znamo, nakon što smo odgledali epizodu novih napada zbog filma ali s druge strane, ljubili skute glumici koja je morala doći i osobno nam poručiti da je sve što smo izrađali o filmu samo u našim glavama i da nema veze sa stvarnošću. Potom smo slavili. I Sebe i nju i film. I, naravno, naše žrtve.

Skočimo mi, dakle, tako s vremena na vrijeme na uvrede uokvirene u kazališne daske ili u klapu filma, a pognemo se pred važnijim predstavama u životu. Da su recimo sve institucije skočile, kao što to žele skočiti nad (polu)zabranjenom predstavom, kad je Salmir Kaplan kao ministar glumio kaskadera u službenom automobilu, možda bi sve bilo drugačije. Možda ne bi divljao za volanom kasnije ili ne bi udarao članove izbornog povjerenstva jer bi znao da u društvenom i političkom životu nema šaketanja i divljanja.

Da država nije jedan veliki licemjer skočila bi na noge bezbroj puta kad je uistinu uvrijeđeno ošišano stado, pa bi županijski premijeri skakali kad se povratnici zastrašuju, kad se zidaju dvije škole pod jednim krovom i kad se traži da se krov podijeli na dva dijela. Ovisi kako kome, kako gdje i na kojem jeziku paše. Mogla je brižna država skočiti kad se uvrijede životi štrajkača glađu kojima je bliže smrt nego uvezivanje staža i plaćanje doprinosa. Mogla je, ali nije. Mogli su županijski premijeri, baš kao i svećenstvo, skočiti kad su pokradene humanitarne pomoći nakon poplava ili kad su pokradeni glasački listići nekome tko nije njihov.

Imali smo mi, iskreno, više predstava za pobuniti se, reagirati i stati pred ''kazalište''. Mogao je, recimo sarajevski premijer, skočiti na noge jer je bespravna gradnja škole Ejupa Ganića srušila zapovjedništvo bh vojske. Veći je to cirkus od predstave. Ali nije. Jer, Ganić je Ganić, inspekcija je nitko i ništa, a saudijski novac je važniji od redateljske palice.

Takvi smo mi. Izokrenuti, uvrnuti, nakrivo nasađeni, pa mislimo da je stvarnost predstava, a predstava stvarnost. Onda prekidamo kazalište, a na mrcvarenje života i uvrede dostojanstvu zašutimo, dostojanstveno držeći jezik za zubima. Plazeći ga, po potrebi, samo njihovima.

Umjesto da država skače na noge na činjenicu da većina djece u BiH neće vidjeti kazalište dok ne ode preko granice i da njihovo odrastanje biva uvrijeđeno po svim osnovama, skočila je zbog predstave tvrdeći kako ne želi cirkus. Jer, izokrenuta, uvrnuta, nakrivo nasađena, zemlja poput BiH je velika uvrijeđena glumica koja godinama želi pohvale za patnju, suživot i toleranciju, a dobiva nagrade za ono protiv čega se kao bori – za cirkus.

Uvrede s kazališnih dasaka samo su skretanje s dobro uvježbane teme. Nismo još prebrojali ni ubacili u kutije sve ono što drži nategnutim šator trokutastog cirkusa, a tek su četiri godine predstave pred nama.