Vrijeme je da se napričamo i nagledamo

Mogao bi se o protekloj godini i o obećanjima i očekivanjima u novoj prepisati kakav tekst o odlascima i dolascima nekih ranijih godina. Malo toga se u kontroliranom tapkanju i uvježbanom vrćenju u krug u koje se Bosna i Hercegovina zaplela promijenilo.

Odživjeli smo reprizu nekakve reprizirane reprize i pripremili se, možda više glasnije nego ranijih godina, u predizborno mrcvarenje čime će zasigurno biti obilježena 2018. godina.

Počela je 2017. kao i mnoge prije nje nadmudrivanjem u foteljama raznih ranina vlasti jednako skupo plaćenim pri kupovini kao i pri punjenju dužnosničkim tjelesima. Završila je isto tako nadmudrivanjem i novim prostiranjem na neuredni stol istih starih problema zbog kojih BiH jeste to što jeste i zbog kojih stoji tu od kud već desetljećima ne mrda.

Nasmijali smo se kad je država u zadnjim minutama radne godine zaštitila šišmiše. No nismo negdje u dubini sebe zaboravili da ta ista država nikako ne uspijeva zaštititi one koji u njoj žive, a kojima življenje otežava neprovođenjem i donošenjem odluka. Ispratila je ova država godine i godine tvrdeći kako je riječ o godini malih napredaka a velikih šupljih pokušaja i odslušala pravdanja kako se zbog uređenja ništa ne može urediti. Mamurni od silnih pravdanja i tupi od čekanja boljeg nakon odbrojavanja prepuštamo se i dozvoljavamo si da budemo unatoč svojoj mlohavosti jedna od najtvrđih karika lanca koji nas steže. 

Mora Bosna i Hercegovina puno toga uraditi. I to ne samo zbog iznuđenih uvjeta nekih višim silama s kojima nema puno priče, a ako i ima mi nemamo umove koji bi priče smislili. Barem ne u našu korist. Mora se Bosna i Hercegovina mrdnuti ako ne želi postati zemlja proračunskih krvopija, ratnih zombija, ispranih mozgova, praznih klupa i tišine u porodilištima.

Pri kraju neradničke godine svjedočili smo kako su razmažene zadnjice ostale sjediti do dugo u noć u zastupničkim klupama kako bi podigli ruke za udar koji je jedina stvarna čestitka i jedina njihova želja za koju znamo da će se ostvariti. Mogla bi ta ''zemlja'' malo češće zasjedati do dugo u noć kad su u pitanju stvarni problemi ove države. Mogli su se svi problemi pretvoriti u male ''Daytone 2'' pa se maratonski razglabati. Mogli bi se izlizani propali dogovori pretvoriti u ozbiljnu priču da nekome u ovoj zemlji bude bolje. Moglo bi se, jer nam, kao što je to Dayton ''Prvi'' zaustavio rat, trebaju mali Daytoni da zaustave sve druge ratove na silnim frontovima na kojima ginu zdrav razum i naši životi.

Slušat ćemo natezanja oko cesta pa će se nategnuti koji kilometar za sljedeću bljuvotinu o uspjesima. Slušat ćemo kako će se raditi na razvojima u svim sferama pa ćemo čitati kako su se tenderi namjestili i kako su popadale ribice dok su se okrenuli isprošeni milijuni a u radove stavila prevara. Slušat ćemo kakosu nam važni naši mozgovi a onda ćemo zapeti nad školama pod krovovima, nad jezicima pismima i pravom da netko toliko stoljeća nakon Krista želi pričati i pisati kako želi i kako ga štelom uposleni nastavnici nauče.

Slušat ćemo kako imamo strategije ali da nema volje, međusobne optužbe za spoticanja, podmetanja, udruživanja i laganja. Slušat ćemo kako jedni drugima ne smijemo birati kao da mi išta možemo izabrati. Slušat ćemo kako zemlju treba mijenjati i gutati analize onoga što treba mijenjati pa potom priče kako ljudi sve više mijenjaju adrese stanovanja prebacujući ih što dalje od obećane zemlje neostvarivih obećanja. Slušat ćemo kako mi lažemo, a ne oni, kako smo mi koji pišemo plaćeni iako su njihovi džepovi pretrpani a često anonimno ufoteljeni zagorčavaju naše živote.

Podmetat će nam se istine, baš kao da postoji više istina i prošlost će nam se kovati baš onako da nas nikada ne odnese u normalnu budućnost.

Bilo je i lijepih stvari. Bilo je puževih koraka koje mašinerija straha i zbilja koja uvijek zvuči kao najcrnja tragedija razbiju i učine mrvicom. A mrvica u ovolikoj jami skoro da se i ne vidi.

Odmorit ćemo od samohvala o dočecima a onda za koji dan opet se uhvatiti u koštac s predstavom u kojoj, unatoč tisućama scena i uloga, nema naprijed. Naslušali smo se godinama kako ovoj državi treba potpuni preustroj. Vrijeme je da se napričamo i nagledamo.