Uzalud maske, život voli lice

Potrudili su se mnogi pribaviti si i osmisliti najbolje maske za ovogodišnji maskenbal. Sijevale su ideje, ponude, ponovno su jeftino napravljene stvari, jeftino prevezeno u kontejnerima, bliještale sa svih strana. Stajalo se pred ogledalom i zagledavalo u lica naprežući se do najbolje ideje.

Trebalo je ponovno prikriti lice i jedan dan se pretvoriti u nekoga ili nešto drugo, odlijepiti se od zbilje i na trenutak živjeti neki među život. Svake se godine prospe toliko truda na dan rezerviran za skrivanje, kao da se čovjek prije i poslije toga ponizno razgoljuje pred drugima.

Čovjeku je valjda, pogotovo u ovom znatiželjnom svijetu s maskama dostupnim na svakom koraku i svakom trenutku, u prirodi da se skriva. Unatoč izvikanoj kako je napad najbolja obrana, čovjeku je ipak urođenije i zgodnije povlačenje i skrivanje. Pogotovo danas, kad smo okruženi galamama i maskama na licima onih koji tvrde da, ne samo da nisu zamaskirani, nego da su iskreni u željama da budu uz nas i za nas.

Slaganje i preslagivanje

Ovim navodima najbolji su dokaz oni što se ovih dana intenzivnije zagrijavaju za osvajanje našeg kružnog pokreta olovkom oko broja ispred njihova imena na nekoj od izbornih lista što se kuju na sastancima s kojih ništa ne smije izaći u javnost. Političari su, nažalost, bez obzira s koje strane dolazili, kojoj struji pripadali ili kojoj razini vlasti stremili, ili ju već jašu, ljudi koji su ipak najduže pod maskama. Zahtijeva to od njih zagrijavanje za mandat, izborna borba i mandatiranje.

Prije svega, treba se u javnosti, naravno ako razina na kojoj se dotični bore ima javnost i priliku istupiti pred nju, predstaviti u najboljem svjetlu. A to je staviti masku na sve svoje mane, a ponajviše na mišljenje. Jer, nije politički mudro iznijeti sve što se misli. Barem ne u početku i barem ne odjednom. A najbolje je, politički gledano, vagati, pa s vremena na vrijeme, odabrati što otkriti i što misliti i koju masku za koju prigodu staviti.

Godinama smo već izloženi maskenbalu koji se u predizborno vrijeme, u kakvo se debelo upuštamo, zahuktava. Godinama se maske mijenjaju – na stare se lijepe starije, na starije nove, mijenjaju se boje, oblici, mijenjaju se glasovi pod maskama. Samo, kao da vrijeme stoji.

Godine života brojimo kroz četverogodišnje, odnosno dvogodišnje predizborne trke te potom slaganje i preslagivanje, traženje partnera i stavljanje maski, koje na kraju završi svađom jer tek što su se rukovali pod maskama dođe vrijeme za novi ciklus vrćenja u krug.

Maskom protiv maske

Maske pri tome ostaju najvjernije i najvrjednije oružje. Maskama se kupuju suradnici, maskama se podmićuju za mjesta, maskama se opravdavaju promjene u ponašanju jer daj čovjeku vlast i vidjet ćeš kakav je. Maskama se, na kraju, skrivaju neuspjesi i na raskrinkavanja se stavljaju maske. Potom se upire prste u maske drugih i drugi se prozivaju za neimanje lica i obraza.

Čovjeku je, dakle, u prirodi da se skriva. Netko se skriva iza maski, netko iza svojeg rada, netko iza bespotrebne galame, netko iza bespotrebne šutnje. U vrijeme dok ovo pišem, dižu se bune zbog maski, maske su glavna politička tema, maske su u glavama i planovi se razgrađuju do u detalj da bi se pod maskom bilo najbolji. Kao da netko ocjenjuje dušu a ne masku koja se klati na tijelu. Bitno je i pod maskom biti najbolji, biti ispred, biti prvi. Bitno je, maskirajući se često u one koji tvrde kako je previše maski u svijetu, masku staviti na prvo mjesto i cijeniti sebe više ako vam nagrade skrivanje.

Bilo bi nam sigurno svima jednostavnije kad bismo, ako ne sav život – od nas prizemnih previše je to tražiti – a onda barem jedan dan, posvetili sebi bez maske. Oko nas bi zasigurno bio drugačiji svijet, mjesto koje ne bismo prepoznali, a oko nas ne samo neka druga lica nego potpuno nova bića.

Bilo bi lijepo kad bismo se, barem upola kao za maske, potrudili oko svoga čistog lica, kad bismo toliko brige vodili koliko će naše čisto lice ostaviti traga i koje bi mjesto zauzelo u nekakvom izboru najneskrivenijeg lica.

Život će cijeniti lice

No, teško će to ići. Valja između sebe i ogledala – ne samo stvarnog nego i onog nevidljivog koji nam u nama daje odsjaj nas samih – pojesti mane, smrviti nedostatke i svladati sebe u sebi. Valja, prestrašenog ogoljenošću od maske nahraniti hrabrošću čistoće. A to je puno teže od lijepljenja maske na masku, pretvaranja na pretvaranje i odmahivanje na odmahivanjem. I na sebe i na svijet oko sebe i na svijet koji maske traže da se zaokruže ispred njihova imena.

Čovjeku se, istina je, jednostavnije sakriti. No, jednog će dana doći ogledalo ispred kojeg neće moći stajati ništa nego mi. I onda će teško biti navući masku i pretvoriti se u neko svoje savršeno lice ili žaljenje za propuštenim uvući pod masku hrabrosti ili pretvaranja da smo pokušali.

Ulovljeni u mlin današnjice, a danas se najlakše prepustiti mlinu, upregnuti da se zamaskiramo što više možemo, toliko da svi ličimo jedni na druge, jednog dana nećemo imati pravo reći da smo probali skinuti maske sebi i onima koji nas tjeraju da se skrivamo. Jednom, nećemo imati snage na masku staviti masku i skriti se od onoga što nas sve čega.

Život će ocijeniti naše lice. A njemu je važno jesmo li ga živjeli ili smo se, zamaskirani, šutke, skrivali od njega.

*kolumna objavljena u mjesečniku Naša ognjišta

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.