U mržnju tjerate tjeranjem na vašu ljubav

Proganja me u posljednje vrijeme, nešto više nego obično, definiranje ljubavi u Bosni i Hercegovini. Do te mjere da sam se namučio pitajući se volim li ja to tu zemlju kojoj dajem najviše što imam. A koja mi uz to još i otima. Jer, budimo jasni, da mene država više miluje, manje bih se bavio odgovorima na neodgovorljivu ljubav i zamarao stvarnim likovima iz crnog bh stripa umjesto malim životima u mojoj glavi koji više od njih zaslužuju biti na papiru.

Neki mi samoprozvani djelitelji dozvola za ljubav oduzimaju pravo da volim pa se i sam zapitam je li ovo ljubav ili je tek luđačka i bespotrebna borba s vjetrenjačama u zemlji u kojoj se sve vrti u krug.

Dakle, posljednjih dana, i po tko zna koji put jače nego inače, šamaramo se lekcijama kako se to voli Bosna i Hercegovina. Opet je došlo vrijeme u zemlji smantanoj od ponavljanja da se treba označiti na ljestvici koliko tko voli zemlji, a potom na ljestvici na koji način. A potom onda na ljestvici koja obje ljestvice diže u besmisao. I kad se sve podvuče i sabere, nema ni smisla ni prolaznih ocjena.

Bosnu i Hercegovinu je zbilja teško voljeti u onom smislu u kojem nam to lekcijaši nameću. S bilo koje strane. Poznajem ljude koji vole Bosnu i Hercegovinu puno više od nekih galamdžija, a nikakve koristi od nje nemaju osim što se hrane njezinom ljepotom. I manje sipaju i galame gluposti. Oni ne vole njihove vizije, nego tvarnu, fizičku zemlju, jer u BiH, koja vapi za ljubavlju njezinog službenog aparata, nema niti vizija niti opipljivosti.

Kad osuđujem nametanje ljubavi i načina voljenja, jave se ljevičari koji kažu kako ne volim i pljujem državu koja mi daje. Jave se moji pa me optužuju za nedovoljnu ljubav i prebacuju u redove nekih drugih, a ona se jave ti drugi i kažu da podmuklo radim za prve. Naravno, svi odreda misle da radim za neke strane sile. I u svemu tome, ja negdje izgubim ljubav za ovu zemlju, zemlju njihovih aparata, zemlju neistina i mojih i drugih, zemlju vaganja bespotrebnoga i upornog prežvakavanja besmislenoga.

Kad nešto voliš, prirodno je da mu želiš dobro i bolje. Prirodno je da ćeš poraziti svoje egom natrpane opsesije samo da bi predmetu ljubljenja bilo bolje i da bi ti dao zauzvrat više. Dakle, ljubav traži žrtvu.

Tako se kod nas s jedne strane, a i strane imaju puno strana, ne dopušta nečija želja da zemlju učini pravednijom i boljom. I želja se proglasi mržnjom. S druge strane, a i ni toj strani ne manjka strana, nameću se nelogična pravila i nečija želja za ljubavlju proglašava se novom mržnjom, a s treće koristi ludilo i čeka potpuni procvat kaosa. I tako ukrug, samo se prečesto, bez imalo dosljednosti, mijenjaju strane koje se pretvaraju u neprobojni zid službenog aparata zemlje. A njega pak vole samo odabrani kojeg razgalamljeni i obezživotnjeni podanici nikad neće razumjeti ni okusiti.

Ali će, omamljeni aparatima na svim razinama i ciljevima koji se tiču svega osim neopipljivog ali stvarnog života, galamiti kako aparat, koji nas ne voli, zaslužuje najveću ljubav i svoje živote, koje im brani ostvariti upravo aparat-država na aparatima, prosuti pod noge i svojih i mojih.

A mi, koji proklinjemo aparat koji funkcionira samo na blagajnama, ispadamo mrzitelji zemlje i plitki ljudi koji ne razumiju patriotizam ni domoljublje i ne znaju kako skakati da bi se zemlja, koja mrzi svoje ljude, voljela na ispravan, najispravniji način.