U BiH se i život i smrt samo uz zvijeri vežu

Smrt u Bosni i Hercegovini ostat će nešto ljudsko samo u pjesmi jer stoljećima se smrti koje se slave u ovoj zemlji, kao i životi koji se žive, samo uz zvijeri vežu.

Ratovi, koji se nad ovom ispaćenom zemljom izmjenjuju kao godišnja doba, unatoč miru i mirovima, primirjima i potpisima, nikada nisu stavila točku na I niti život izdigli iznad smrti. Čak su se u miru i mirovima mrtvi prebirali da se živi nikada ne bi oslobodili od straha i zaboravili kako onaj drugi ne prestaje vrebati njihov život.

Zvijeri u koje smo pretvoreni, što zbog mrtvih koje oplakujemo i trpamo u zemlju prezasićenu krvlju, što zbog živih koje (ne)zaokružujemo i trpamo u kutije nezasitnih vlasti, nikako da proslave život.

Za zvjerstvo nema opravdanja. Ni njihovih ni naših. Jer, svi smo imali metke i nismo ih štedjeli. Svi smo u ratu i napadali i branili. Jer, takav je rat, i obrana je napad i napad je obrana. A smrt je smrt. Na svim stranama krvava i teška i neoprostiva. I tako se stoljećima, u miru i mirovima, poigravamo mrtvima kako bismo žive pripremili na krug, koji se nad ovom zemljom, nikako ne zatvara.

U svim političkim krizama, a svi smo prestali brojati koliko ih se izmijenjalo na kalendarima s kojih bježi vrijeme u nepovrat, uvijek se iz rukava izvuče adut mrtvih. A od besmisla ubijanja, samo je veći besmisao oživljavanje nečije smrti.

Poigravamo se imenima, brojevima i načinima, gađamo se spomenicima, kao da bi oni mrtvi u koje se kunemo, bez obzira na kojoj strani stojimo, ako stojimo, bili sretni da vide ono za što su poginuli.

Jer, to za što su poginuli, nestalo je nedosanjano u posljednjem dahu. Bez obzira na kojoj strani se palo. Jer, svaki ratnik je sebi ispravan i svakom je ratniku njegov rat svet. Jer takav je rat, i obrana je napad i napad je obrana.

A smrt je smrt. Majčine suze jednako su teške, a sinovi, muževi i braća su sinovi, muževi i braća na svim stranama. Samo na jednoj strani, rođenoj u nezasitnoj kutiji zaokruženih, postoji vaga, koja naše boli dijeli na one koje valjaju i koje ne valjaju. Samo oni sebi daju za pravo odlučiti da je nečija smrt više mrtva, a nečija manje.

U ovoj zemlji, u čije nebo su poslane tisuće krikova, a koje nije nebo ove zemlje, mrtvi postaju igračka u zubima onih što i nas žive zakopavaju. Kao da jednog dana ukravatljeni vladari neće poslati svoj zadnji dah u nepovrat. Kao da će i Bogu dosaditi, pa će nestati tajnovito kako je i nastao, za vrijeme njihove vladavine i pretvoriti ih u vječne, besmrtne vladare. Pa će se onda do mile volje igrati smrtima uzalud ubijenih i životima nas što se uzalud koprcamo da nas ne sahrane u svojim ciljevima u kojima su zacrtali samo sebe, a pod svoje tronove stavili naše smrti i naše živote.