Što nas tjera da bježimo?

Za život je potreban posao, poručili su biskupi nakon redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održanog u ožujku u Mostaru.

Biskupi su, između ostalog, naglasili kako ih zabrinjava sve veći odlazak mladih ljudi iz BiH. Ta pojava kažu, brine i predstavnike drugih vjera u zemlji, koja je godinama rastrgana između obećanja da će biti bolje i surove stvarnosti u kojoj političkog dogovora nema. A ako ga i ima, onda je na korist eliti i zbog elite.

Hrabreći mlade da ostanu, biskupi su apelirali na domaće vlasti, ali i međunarodne čimbenike prisutne u državi da se uključe u nastojanja koja vode razvijanju gospodarstva i tako otvore mogućnost ostanka ljudi spremnih živjeti od svog rada.

Krupan vapaj i podmetnute brojke

Nakon konferencije je iznesen podatak da je u inozemstvo 2015. godine otišlo oko 66 tisuća mladih svih etničkih skupina iz BiH te je upozoreno kako odlazak mladih znači smanjenje prirodnog priraštaja što konačno vodi u nestajanje.

Crkva, kažu biskupi, može podupirati društvo kroz karitativne i druge svoje organizacije, ali su naglasili kako je za život potreban posao te su potaknuli sve institucije u Bosni i Hercegovini da više prostora posvete mladima i da im otvaraju perspektive ''u zemlji koju im je Bog, po njihovu rođenju, izabrao da u njoj rastu i da je izgrađuju''.

Osvrnuli su se biskupi i na one koji izrabljuju mlade ljude i iskorištavaju neurednu i neuređenu državu da se preko leđa izrabljenih radnika bogate, pa su zahvalili svima onima koji se brinu za otvaranje novih radnih mjesta, osiguravaju pravednu plaću radnicima i uplaćuju mirovinsko osiguranje i na taj način daju najbolji doprinos ostanku na ovim prostorima.

No, dok biskupi s jedne strane upućuju krupan vapaj za spas budućnosti zemlje, s druge strane oni koji imaju uzde budućnosti ovih prostora govore drugačije. Tako su se opet pojavile reakcije na brojke o iseljavanju, pa pojedini načelnici općina tvrde kako se radi o podmetnutim brojevima.

Brojke na strani odlaska

Kažu, netko se tamo negdje, nevidljiv i uvijek naoštren protiv nas, trudi smanjiti naš broj i učiniti istinu drugačijom nego što je. Pa se, bez ikakvog uvjerenja da nije riječ o još jednom političkom spinu, iznose informacije kako postoje podaci o povratku. No, ne iznose se činjenice i branjenje od tuđih navodnih podmetanja brojki, neuvjerljivim pravdanjem kako nije lako, potvrđuju se sumnje kako stvarno nešto ne štima s brojevima našeg ostanka i odlaska. Sve pokazuje, a i svi su uvjereni, osim pojedinih načelnika, da su sve brojke na strani onih koji napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Načelnici se, vjerojatno, boje da bi veća brojka onih koji odlaze značilo manju brojku novca koji bi se iz šupljih zajedničkih jasli trebao sliti u lokalne blagajne.

U pravu su biskupi kada kažu kako mladima treba posao. Danas, kada još samo ne košta udisaj zraka i pogled u nebo, bez novca se malo toga može. Korica kruha, ma kako bila mala i tvrda košta, a nametnuti trendovi nalažu da se puno stvari mora imati, pa se u svemu tome ne stigne ni biti.

No, postoji i druga strana medalje. U pričama o odlascima, traganju praznim trbuhom za tuđim kruhom, sve je više onih mladih, koji unatoč poslu i pristojnim primanjima – iako je potrošačka korpa u BiH prilično nepristojna – odlaze. Svjedočimo odlasku mladih obitelji, visoko obrazovanih, s poslovima o kojima mnogi samo sanjaju, kako se pakuju i napuštaju zemlju, tražeći, kako tvrde, bolji život. Mnogi će im reći kako traže previše, kako su ludi što sigurnost stabilnog posla i mjerilo 'imanja' posla po kojem su veći od većine svojih sugrađana, mijenjaju nekom nesigurnošću tuđeg neba. Mnogi će im zamjeriti i prišiti na njihovu odluku pohlepu tvrdeći kako ih je to što su ovdje imali učinilo gladnim za još.

Posao za život, sigurnost za življenje

A nema ništa loše u tome od života tražiti više. Onaj tko vrijedi, tko zna da vrijedi i tko ne želi da mu življenje i napredak u životu bude ravna crta, trebao bi imati priliku za napredovanje, za življenje punim plućima jer u toj karici, mada su sve karike u BiH odavno popucale, jedan sretni čovjek uz sebe bi vezao sretnog, pa još jednog i još jednog i onda bi se lanac želje za napretkom jačao i mijenjao puno toga. No, oni koji žele prikriti brojke obično u rukama imaju škare, pa prekidaju i pokušaje takvih lanaca.

Iako je za život potreban posao, za življenje je ipak potrebna sigurnost koja ne osjeća. Nekažnjeni kriminal i korupcija, psihologija prema kojoj je još uvijek bolje da nas krade naš, a ne njihov – umjesto da nas nitko ne krade – ne ostavlja dovoljno nade onima koji bi željeli jednostavan život. Institucije u kojima se više ne radi nego radi, postale su poslovni san mnogih i uvjerenje da je to jedino ostvarenje u životu.

Izopačeno školstvo, u kojem predaju podobni kadrovi a ne mudri i obrazovani, pretvara našu mladost u još jedne crne brojke, pa se od malih nogu naše trenje tupi umjesto da se oštri u mudrost, pravednost i želju za znanjem. Roditelji, koji se ne snalaze u trci za koricama kruha, koji sve više posrću pred nametnutim potrebama, uče svoju djecu da je umjesto znanja bolje prepisati, prevariti i kupiti maturalni ili diplomski rad, platiti upis na fakultet i svaki ispit na kojem se posrne. A onda se društvo zabrine, ako se zabrine, kako imamo mlade ljude što samo čekaju da im posao padne s državnog neba i da ih kakva veza i namještaljka svežu za državne jasle, koje, zahvaljujući stranom novcu, nikako da presuše. Barem ne do kraja.

Gubljenje vremena na semaforu

Strašno je, a to najviše tjera mlade ljude iz BiH, da niti jedna karika ovog društva, ne počiva na pravednosti te da se u malo kojem polju može naći sklad. Mladi ljudi bi voljeliživjeti u sredinama u kojem čekanje zelenog svjetla na semaforu nije nešto vrijedno podsmijeha. Mladi ljudi u 21. stoljeću ne bi trebali gubiti vrijeme na to da djeci moraju objašnjavati da nije u pravu teta koja je upravo prešla ulicu s dvoje djece dok je na semaforu bilo crveno za pješake. Mladim ljudima ne bi u školama trebali biti učitelji ljudi koji su ocjene plaćali uvjeravajući sebe da znanje nije bitno jer oni na svojim katedrama nose zaraznu bolest kojom će neznanje učiniti normalnim, a veze i vezice primamljivim svojim učenicima.

U našim institucijama ne trebaju sjediti oni koji će, umjesto da olakšavaju život onima koji bi htjeli ostati ovdje, svojim neredom i nemarom biti im poticaj da odu i uživaju u tuđem redu. I uz to se pravdaju kako brojke njihova stada nisu manje. Svi oni koji su ostali ovdje, a koje bh nesklad još uvijek nije službeno popisao, žele da se cijeni ono što jesu, a ne da ih se čini manjima ako nisu dio većine sanjara državnih, neradničkih poslova. Dok ne prestanemo učiti djecu od prve školske klupe da je dobro prevariti, prepisati i slagati da se zna, nećemo imati pravo prozivati one u čijim su rukama uzde naše sudbine da su oni ti koji cijene neznanje, koji su kupili diplomu i posao.

Dakle, biskupi su u pravu kada kažu da zaživot treba posao. No, za ostanak nam treba pravedniji posao, koji neće biti u rukama onih koji će lagati o brojkama i našu želju da živimo po pravednim pravilima neće smatrati prijetnjom svojim tronovima. Nemaju ljudi u 21. stoljeću vremena slušati kako je njihova nepravda pravedna i da je za naš nevidljivi cilj niti volje živjeti u društvu u kojem se još tješimo da je bolje da nas krade, da nam od života uzima, naš nego njihov.

*kolumna objavljena u travanjskom izdanju mjesečnika Naša ognjišta