Srbe hrabri, a ti šuti

Dobro nam je. Imamo vremena izanalizirati političku situaciju u Srbiji, komentirati njihov jad i čemer istovremeno ne dajući nikom drugom da komentira naše dno, te zaključiti kako je dobro da su se digli u Srbiji protiv diktature.

Dobro nam je. Možemo s mirom prokomentirati to što je Aleksandar Vučić i premijer i predsjednik, što je po našim analizama pokrao izbore, što je natjerao ljude da padaju u nesvijest kao da mi nemamo stotine bogova u jednom liku, kao da mi nemamo izborne krađe i šaketanje po glasačkim mjestima, kao da mi nismo oboreni i onesviješteni već godinama.

Od silne mlohavosti da nama bude bolje, izgorismo od želje da naši susjedi zažive normalan život, da počiste sve prljavštine, poskidaju bogove i da im bude bolje nego što im je bilo. Da im bude bolje nego nama, ne treba im željeti. Njima je bolje jer im nije najveći trzaj na njima vidljivu nepravdu dignuti plavi palac kao što je to nama. Ljudi se na ulicama prazne, govore kako im nije dobro i traže promjene. Mi šutimo iako nam nije dobro i iako su nam tolike želje za promjenama bile mlohave da smo i dobili mlohave promjene.

Mi šutimo i, dok tapšamo po ramenima braću Srbe, gutamo sve nepravde zbog kojih smo od naših pajaca napravili robovlasnike, a od svojih snova tek šačicu jada, ali onu gorku šačicu što nas grize iznutra i omamljuje u tupilo.

Nitko tako nabrijan na prosvjede - kad su tamo daleko i tamo protiv njihovo nekog – nije dignuo ništa osim možda plavog palca na nebrojena ubogoljenja naših lidera. Nitko nije trznuo na nebrojene nebuloze prvih ljudi vlasti o tome kako smo mi krivi što nemamo, kako previše odlazimo a premalo se razmnožavamo dok oni poskupljuju sve ono na što mi opet nismo trznuli.

Nabrijani na prosvjede prešutjeli smo koalicijske prevare, istinu da je predizborna priča bila laž, neostvarena obećanja zbog kojih smo dali glas. Prešutjeli smo da nam djecu guta mrak, da nam bebe umiru, da nam se starci ubijaju gladni. Šutimo kad nas mrze, šutimo kad mrzimo. Šutimo o sebi kad lajkamo tuđe bune.

Biciklistima, recimo, smeta što nemaju biciklističkih staza ni na mapi ni u proračunu. Ali šute. Pješacima smetaju pločnici, zebre i vozači, a vozačima rupe, ceste i gorivo. Ali šute i trube. Radnici rade bez plaća i doprinosa, ali šute. Nezaposlenima se otimaju poslovi pred nosom, ali šute vjerujući da šutnja donosi posao. Studentima poturaju ego umjesto znanja i naplaćuju im što se ne naplaćuje, ali šute. I plaćaju. Smeta nam što nam dijele djecu, ali šutimo. I djecu ušutimo kad im to smeta. Smeta nam i kad nas trpaju u isti koš, ali šutimo. Šutimo i kad tražimo svoje, skrivajući se iza govora onih za koje bi najradije da šute. I da ih nema.

Šutimo što razbijaju službene automobile, što ih kupuju, prodaju po Internetu, što voze kako hoće i kuda hoće. Šutimo što i njihov prvi jutarnji treptaj može stati u neku njihovu cijenu. Šutimo što dužnosnici naplaćuju iz zajedničke nam blagajne i duševnu bol kad im netko umre. A mi umiremo sami na svojim praznim rukama. I šutimo. K'o zaliveni i k'o mrtvi.

U šutnju se zaplela ova zemlja, koja zna sve o sebi i sve o drugima, a ništa ne zna osim biti pogurena na začelju i čekati da dođe čarobni vladar i da im obeća lagodan život samo zato što šute.

I kad se mrzi iznutra ova zemlja, a mrzi se, i onda šuti. Narodima smetaju narodi, a šute. Konstitutivni konstitutivnima, nekonstitutivni konstitutivnima i nekonstitutivnima.
Dobro nam je. I šutimo. Bodrimo susjede i komšije da ruše svoje bogove, udarimo lajk i onda duboko udahnemo za još jednu rundu šutnje. Bojimo se valjda eha u otvorima vladara u koje smo se skrili i svoga glasa u svojim ušima. Strah nas je da nas ne trzne i da ne bismo pokleknuli pred svojom laži da nam je dobro i da možemo istrpjeti još.