Šetači svoje nesreće

 Kod nas se uvijek netko buni i brani tek kad netko drugi ustane i zagalami za sebe. Redovito biva u ovoj zakašnjeloj i licemjernoj zemlji da je jedina borba za sebe borba protiv drugih i da je krivac za sve oko nas i u nama netko tko upire prstom u bilo kakvog krivca.

Tako je licemjerno i zakašnjelo bilo i prosvjedovanje za (tradicionalnu) obitelj tek nakon što su se neki drugi odlučili ustati i izboriti za svoja prava. Ili barem skrenuti pozornost na to da se o pravima najmanje priča u ovoj zemlji, osim kad ih prežvačivači problema koriste kao stilsku figuru u svojim nebulozama nakon nedogovorljivih sastanaka.

Trebala je, dakle, tradicionalna obitelj skočiti na noge puno ranije i iz puno jačih razloga od pjenjenja da će okupljanje onih koji štuju drugačiju ljubav ugroziti obitelj i društvo kao da to društvo i ta napaćena obitelj dovoljno nije srozana od nekih drugih parada i povorki.

Trebala je, recimo, davno skočiti obitelj na noge i izaći na ulice pa zagalamiti za sve ono što joj je država obećala a nije joj dala ili što je svugdje normalno imati osim u zemlji u kojoj višak novca i sve do neke mizerne osnovice proguta država i razni tradicionalni političari.

Bilo bi lijepo da su galamdžije zagalamile za sve one koji ne primaju dječji doplatak, a trebali bi, i za visinu doplatka koji je trenutno takav da država više potiče uzgoj jedne krave nego podizanje obitelji.

Trebali su oni koji obitelj kuju u zvijezde, a žmire na sve raspade koji grizu obitelji, galamiti za bolje obrazovanje svoje djece a ne šutke klimati i gledati kako im se djeca pretvaraju u klimače gore od njih. Trebali su zagalamiti protiv svih onih koji zatupljuju djecu i guraju im transparente prizemne i jeftine definicije seksa. Nije im palo na pamet da maloljetnoj curici ne pristaje transparent srozavanja i pojeftinjenja seksa na ključ i bravu.

Ako su htjeli štititi obitelj da ju ne nagrize ovo društvo, trebali su galamiti za deset malih smrti u Mostaru na koje su svi odmahnuli rukom, za istragu avionske nesreće u kojoj su poginula djeca a koju nitko ne istražuje ili za ubojstva maloljetnika o kojima nitko ne priča.

Trebali su glasni zaštitnici pogledati u ruksake pa vidjeti ima li smisla galamiti za besplatne udžbenike, besplatnu zdravstveni zaštitu, čistoću u školskim toaletima i učionicama, čistoću u kuhinjama koje tradicionalno truju stomačiće koje oni ljube.

Mogli su zagalamiti da obitelj ugrožavaju nikakvi putevi do škole, potkupljivi profesori, da obitelji razaraju zavodi za zapošljavanje i javna poduzeća u koja se tradicionalno zapošljavaju stvarno zaštićene obitelji. To su parade koje nekoga uvijek otjeraju iz ove zemlje daleko od zagrljaja onih koji ih brane na ulicama.

Bilo je bezbroj razloga za zagalamiti protiv svega onoga što stoji na putu jedne obitelji da bude normalna obitelj. Nećemo gledati povorke protiv kladionica što su preko puta škole niti protiv klubova u kojima plitke, polugole pevaljke djeci ispiru mozgove i pumpaju ih tvrdnjama da su očevi i majke gluplji nego što ih glupljima vide kroz pubertet.

Neće licemjerni skočiti pa zagalamiti da djecu treba obraniti od politika koje ih iskorištavaju za svoje bolje sutra niti će dignuti glas protiv čizme koja stvarno stoji nad njihovim glavama. Nisu se pokazali zaštitnici obitelji kad su očevi i majke dan za danom izlazili na ulice kako bi zavapili da traže istinu za smrt svojeg djeteta. A imali su više od 500 dana prilike.

Nisu se branitelji obitelji sjetili da bi trebalo prošetati protiv onih koji su počinili ratne zločine i tako razorili obitelji jer, tradicionalne obitelji kod nas imaju svoje heroje koje tradicionalno guraju djeci u uši kako bi jednog dana, onako tradicionalno po naški, opet stali jedni protiv drugih i tradicionalno zaratili i zaratovali.

Nije to tim braniteljima tradicionalne obitelji tada bio njihov rat. Kao ni sad. U nas se, licemjerno i sporo, glas digne protiv onoga tko traži svoja prava samo da se ne bi u ogledalu vidjelo bezmudo trpljenje gaženja samoga sebe i svega ostalog. Jer, ako ćemo tradicionalno staviti ruku na srce, nema te sfere života, od kolijevke pa do groba, u kojoj obitelj ne gazi ovakvo nasađeno društvo. Samo ćemo, tradicionalno, gledati galamdžije koji će, po bljutavom receptu zadavati pravila pa će svi koji ne šetaju mrziti Bosnu kao što su je mrzili jer nisu vidjeli smisla u skakanju.

Nećemo vidjeti bunt za sebe na našim ulicama. Vidjet ćemo buntove samo protiv drugih. Za sebe ipak treba imati malo više hrabrosti i malo veći ključ, a biti manje brav(a).  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.