Šaputanje i mahanje: Visoka politika udara Mostar nisko

''Još nije sve završeno i odlučeno'', rekao je točno prije četiri godine, izborne 2012., pokojni Sulejman Tihić govoreći o koalicijskim namještanjima za što bolju vlast. Tihića u međuvremenu nema, bolje vlasti ni on, ni mi nismo dočekali, a neke se stvari nisu pomakle s mjesta. Jer, ni dan danas nije sve završeno ni odlučeno.

Tih su dana i HDZ BiH i HDZ 1990, na čijem je čelu tada bio Božo Ljubić, pregovarali o zajedničkim strategijama prije i poslije izbora. Izbori su održani, iznenađenja nije bilo. Samo je Mostar ostao neprežvakana tema. Govorilo se poslije kako je bilo nekih dogovora oko izbora u Mostaru, ali se ispostavilo da su sve riječi, na kasnijim koalicijskim megdanima, bačene u vjetar.

Nije bilo te godine galame oko Mostara. Nema je ni danas. Problem neodržavanja izbora sveo se na šaputanje i neformalne sastanke lokalnih stranačkih lidera. Neće biti, kažu, formalnih sastanaka jer se dogovor ne može pronaći. Čemu onda neformalno prdoklačenje?

Nije bilo te izborne godine ni bune ni pobuna zbog nebiranja. Arhive su pune vijesti o mostarskim vrućinama, noćnim životima, pastrmci iz Neretve od 11 kilograma i čakijama na uneređenom izletištu Buna.

I danas, četiri godine nakon tih lokalnih izbora, može se reći kako koalicijski partneri, u rukavicama, i to do laktova, prebiru izlizane fraze, koje su jedni pred druge prosipali i kako nas omamljuju tupim ponavljanjem kako ništa još nije dogovoreno ni završeno. Naslušali smo se posljednjih mjeseci kako za Mostar ima vremena, kako dogovor slijedi sljedećeg tjedna, kako će posao dovršiti niže razine, pa kako dogovora nema bez visokih stranačkih dužnosnika.

Nagledali smo se susreta čelnika, naslikavanja, rukovanja i tupljenja pred govornicama, načitali smo se troškova koje je njihovo postojanje nabilo nabijenoj državi, ali nismo još čuli da je završeno i odlučeno.

Mostar neće birati ni u listopadu 2016. godine. Ne tangira to puno Mostarce. Ionako glasuju oni iz javnih poduzeća, njihova obitelj, članovi stranke, ucijenjeni prosvjetni djelatnici i starci koje još pali ona samo da nije njihov. Ostali, ili nijemo gledaju kako grad stoji ili nijemo gledaju kako im grad ne maše dok odlaze. Jer, ruke se u Mostaru ne dižu ni za mahanje.

Ne lome se koplja u Mostaru oko kvartovskih problema, pa da se kućni savjeti udruže izabrati najboljeg ili nekog svoga tko bi riješio fekalije, blato ili deponiju u dvorištu. Mostar je ipak na višoj razini. U njemu lokalni izbori lome koalicijske ruke dok se stišću formalno i neformalno i preko njegovih leđa lomi se nered u nerednoj državi. A vremena nema.

Svaki šaht u Mostaru, svaka rupa na cesti i rupetina u zakonu, vapi za lokalnom politikom. Svaka kanta za smeće uzdiše da joj je dosta dizanja Mostara u visoke pregovore. Jer visoki se pregovori vode da se ne dogovori. Bespravna gradnja, besmislene biciklističke staze, parking-rješenja koja žive na papiru, novi pločnici bez odobrenja, mućke oko nadzora radova, izdavanja dozvola, gradnja bez milimetra zelene površine, inspekcijsko sljepilo, nedovršene ceste, prevareni semafori, mostovi koji vode nikud i turizam kojeg ne zanimaju gosti, svi traže da alibi prestane biti visoka politika i da se lokalna priča izvuče iz sakoa likova koji ni lokalnome nisu dorasli. Šutnja administracije, koja ne komunicira s građanima i medijima i amaterizam u koju se zakovao grad trebala bi prestati koristiti alibi važnijih stvari.

Svaki odlazak iz Mostara maše neformalnim sastancima onih, koji sjedaju za stolove samo kad se rokovi za dogovor približe i koji se od stolova ustaju bez kazne, sretni jer se nisu dogovorili.

Svako mahanje Mostaru i odlazak nijemo je traženje ostavki onih koji glume dogovaranje i maltretiraju najavama kako će sutra, prekosutra i za koji dan nešto biti riješeno.

Dogovor će dočekati, čini se, samo oni iz javnih poduzeća, njihova obitelj, članovi stranke, ucijenjeni prosvjetni djelatnici i starci koji se mognu još upaliti. Zato će nijemo traženje ostati nijemo i dogovaračima pravo da sjedaju kako se ne bi dogovorili.